Ovih dana otišla su mnoga djeca iz svojih školskih klupa. Piše se naveliko o tome i poprilično naklapa. Kao da su djeca rodni listovi. Kao da su ptice na električnim vodovima. Kao da su odjednom važna za opstanak nekog naroda.

Šta vam je ljudi? To su samo djeca.

Ne pita ih se ništa. Ne biraju vlast. Nemaju dječji doplatak. Ne pune timove klubova. Nisu članovi nikakvih odbora. Ne klešu i ne podizu spomenike. Ne pišu knjige. Nisu išli u rat. Nemaju diplome. Ne sade smilje i maline.

Tek su primili poneki sakaramenat i popunili dio đačke knjižice.

Ne odlazi “zlatna mladež”. Niti sinovi i kćeri moćnih ljudi. Oni će čuvati zemlju od svih nedaća. Gasiti požare, čistiti kanale da ne bude poplava, rađati djecu bez straha od neimaštine i nemogućnosti školovanja i zaposlenja…

Puniti crkve. Obavezno prve redove.

Biti kumovi jedni drugima. Možda i jamci za kredite, za pokretanje koječega što će im padati na pamet, neopterećenu.

A ovi s početka teksta?!

Oni su samo djeca.

Daleko od zavičaja sanjat ce… tjelesno.

Ružica Zeljko

Ljubuski.net