Neizvjesnosti oko sudbine mostarskog Aluminija gotovo da i nema! Premda su iz Vlade FBiH nakon sastanka s ‘Arapima’ (WAQT Trade LLC) izrazili dozu optimizma, stvarno stanje jeste da je kompanija s dugom većim od 400 milijuna maraka po različitim osnovama puno bliže propasti nego opstanku.

Ponovit ćemo, Aluminij je prekjučer kupio struju za još 4 dana, točnije struju je kupio budući potencijalni vlasnik Glencore. I to je to. Što dalje? Nitko ne zna. Spominju se neke dubinske analize, ogromne investicije, ne pita se za cijenu, koriste se izrazi poput ‘Aluminij mora…’ Sve to ništa neće vrijediti u ponedjeljak navečer!

Spinovi ili…?

Jasno je da se u pozadini ipak nešto valja i da je u cijelu priču uključen i ‘gospodarski’ obavještajni sektor te raznorazni ‘spin doktori’. Izjava resornog ministra Nermina Džindića da je ponuda ‘Arapa’ konkretnija od Glencoreove ugrozila je sastanak koji je švicarska kompanija zakazala u ponedjeljak s Vladom FBiH. Predstavnici Glencorea su ljuti jer je ministar javno pohvalio tvrtku iz Dubaija, a oni su ti koji su produžili život Aluminiju još četiri dana.

U Glencoreu sada sumnjaju da je posao osiguran Arapima. Ni ekonomska struka nije baš presretna načinom na koji je predstavljen investitor iz Dubaija. Premda to nitko ne želi baš javno reći, neslužbena ocjena je da ‘kada čovjek dolazi u banku po kredit i ne pita za kamatu, jasno je da nema namjeru vraćati kredit’. Isto je i kada kupuje a ne pita za cijenu! Neki su spremni ustvrditi da je riječ o klasičnom pranju novca, no, to su zasada samo kuloarske priče, a moguće i obavještajni spinovi.

Kako do 51%?

Još nešto je u cijeloj priči nedorečeno. Budući kupac, bio to Glencore ili WAQT Trade LLC, od Vlade FBiH može kupiti 44% dionica. Kako će investitor doći do još minimum 6% potrebnih da ima potpunu kontrolu nad kompanijom? Hrvatska vlada je vlasnik 12% i pitanje je hoće li svoj udio prodati ukoliko se posao bude sklapao s WAQT Trade LLC.

Premda u Hrvatskoj vlada potpuna šutnja po pitanju Aluminija, ne treba zanemariti politički kontekst i utjecaj koji politički predstavnici Hrvata u BiH imaju na hrvatskog premijera Andreja Plenkovića.

Pitanje je i što je s malim dioničarima? Na web stranici Registra vrijednosnih papira može se pronaći Top 10 vlasnika Aluminija, a ispod njih su radnici ili oni koji su od radnika eventualno kupovali dionice, dok su imale neku vrijednost.

Očito, arapska kompanija za potpuni kontrolni paket morat će se okrenuti ‘potrazi’ za malim dioničarima među kojima nesumnjivo ima i onih koji će željeti prodati svoj udio ukoliko im se ponudi neka pristojna cijena po dionici. Vremena ‘junačenja’ su davna prošlost, svi vole i žele ‘keš’.

Jahić, Brajković, Anić…

Nakon Vlade FBiH i Vlade RH najveći pojedinačni mali dioničar je Mehmed Jahić, nekadašnji predsjednik Nadzornog odbora Aluminija, iz ere Vlade FBiH kojom je kao premijer rukovodio Nermin Nikšić. Jahić po RVP-u ima 1% dionica Aluminija. Nepoznato ostaje je li ih kupio ili su mu ‘darovane’. Iza njega na top listi je sarajevski investicijski fond OIF LILIUM GLOBAL s 0,3% dionica, a potom slijede nekadašnji generalni direktor Mijo Brajković, koji je i jučer ponudio besplatnu pomoć, potom je tu Berislav Batinić, Samir Anić (mijenjao nekoliko dužnosti, pozicije člana NO-a i slično) Vladimir Božić (stari tehnički direktor), bivši generalni direktor Ivo Bradvica i također bivši direktor Mladen Galić.

Vrijednost dionice Aluminija trenutačno je nepoznata i pitanje je koliko će novca budući kupac ponuditi da osigura potpunu vlasničku kontrolu. Očito, morat će se direktno pregovarati, pa tko voli nek’ izvoli.

Uz potpuno skriveni podatak o kojim novcima je uopće riječ, odnosno koliko će potencijalni kupci ponuditi novca za Aluminij (ili će ga dobiti za jedan euro), nepoznato je i koji je točan cilj budućih kupaca. Priča se o investicijama od 500 milijuna eura, priča se o tome da ‘novac nije problem’, o ‘duplanju proizvodnje’. Ako je Aluminij u minusu većem od 400 milijuna maraka, ako je nepoželjan i neisplativ, zašto bi netko sada ‘ušao u igru’?

Može se postaviti i drugačije pitanje – odgovara li kriza u Aluminiju lokalnim gospodarskim i političkim elitama? Znakovito, na jučerašnjoj konferenciji za medije Bakir Izetbegović je kratko izjavio ‘da se s Čovićem trebao sastati oko Aluminija’. Što njih dvojica mogu riješiti?

Mijo Brajković za N1 o stanju u Aluminiju: Najveća greška napravljena 2006.

Nekadašnji generalni direktor Aluminija d. d. Mostar Mijo Brajković u izjavi za N1 govorio je o stanju u ovom nekadašnjem privrednom gigantu. Kako je kazao, “rješenje problema Aluminija je jedino iskrena želja, bez figa u džepu, svih vlasnika da se nađe izlaz iz ove situacije”.

“Nažalost, ovo je trebalo rješavati znatno prije, odnosno kada su nastupila prva dugovanja i gubitci. Najveća greška je napravljena 2006. godine kada je trebala biti privatizacija u kojoj je trebalo biti uplaćeno 300 milijuna eura za 88 posto vlasništva, od čega 170 milijuna za nove investicije i 130 milijuna eura za obeštećenje svih starih radnika, Bošnjaka, Srba i Hrvata. Zbog opstrukcije pojedinih ministara u Vladi Federacije, ta privatizacija nije realizirana”, kazao je Brajković za N1.

Uprava Aluminija d.d. Mostar saopćila je u četvrtak kako je Glencore osigurao financijska sredstva za kupnju struje i sirovina za rad tog kombinata za sljedeća četiri dana. Mediji su ga povezivali sa Glencoreom, međutim, Brajković to kategorično demantira.

“Što se tiče mene kao konzultanta u Glencoreu, ja nemam nikakvih poslovnih kontakata sa tom firmom i ne znam čemu taj spin. Ja sam u mirovini već jedanaestu godinu i nemam nikakvog kontakta ni sa Aluminijem, ni Glencoreom”, navodi Brajković.

Poslao je poruku aktulanom vodstvu Aluminija, ali i Vladi FBiH.

“Ukoliko netko bude smatrao da ja mogu pomoći Aluminiju na bilo koji način, uvijek sam za to spreman i to bez ikakve materijalne naknade, jer sam skoro 40 godina proveo u Aluminiju i emocionalno sam vezan uz njega”, kazao je nekadašnji generalni direktor Aluminija Mijo Brajković za N1.

Dnevni list