Zove se Slobodan Praljak, general je Hrvatske vojske i već se 11 godina nalazi u pritvorskoj čeliji Suda u Haagu.

Zajedno s njim su još petorica Hrvata: Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić. Prije dvije godine su na prvostupanjskoj presudi proglašeni krivima za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu na čelu kojeg su bili hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak i general Janko Bobetko.

Osuđeni su nepravomoćno na kazne od 10 do 25 godina. Prije dvije godine su uložili žalbe i konačna se presuda očekivala sredinom 2017. godine. Međutim prije mjesec dana je sudac Carmel Agius imenovan za predsjednika Suda u Haagu. Na toj je poziciji naslijedio Theodora Merona. Uz to je Agius imenovan i za predsjednika Žalbenog vijeća u slučaju Prlić i ostali.

To ne bi bio nikakav problem da sada zbog tog imenovanja žalbeni postupak nije vraćen početak.

Naime, novi sudac, a sada i predsjedavajući Žalbenog vijeća mora ući u predmet, što znači kako sve ide iz početka, što znači bar još četiri godine čekanja na odluku o žalbi. Dakle umjesto očekivane 2017. sada je kao godina presude najavljena 2019.
Sucima se ne žuri, jer nikada, ni na jednom sudu neće imati plaće, uvjete rada i ostale beneficije kakve imaju na Sudu u Haagu.

Čemu se Praljak i ostali više mogu nadati? Oslobađajućoj presudi? Ona će za njih značiti petnaest godina zatvora.

Beskrajno je sramotno ponašanje svih hrvatskih vlasti u zadnjih deset godina prema tim ljudima. Ispada kao da su oni vodili neki svoj privatni rat. Činjenica što se ne sudi samo njima, nego i vodstvu hrvatske države iz devedesetih godina kao da nikoga ne zanima. U slučaju osuđujuće presude moguć je niz teških političkih i materijalnih posljedica za Hrvatsku. Kako razumjeti da to hrvatske vlasti ne brine, nego su umjesto toga još i na razne načine opstruirale obrane optuženih. Od toga da su im skupo naplaćivali fotokopiranje arhivskih dokumenata, knjige koje je Praljak objavljivao su proglašavane šundom i oporezivane po višoj stopi, čak su krivotvorili i njegov imovinski cenzus kako visoke troškove njegove obrane ne bi platio Sud, nego on sam.

Praljak i ostali bi vjerojatno bolje prošli da su se za pomoć obratili vlastima u Beogradu ili Sarajevu.

I na kraju, ovu vijest o promjeni predsjednika Suda sa svim posljedicama po optužene Hrvate nije objavio ni jedan važniji hrvatski medij.

O tempora o mores.

Kakvu li ćemo zlu kob navući na sebe ako dozvolimo događanje ovakvih sramotnih, izdajničkih čina?

O generalu Praljku (Izvor: Wikipedija)

Slobodan Praljak (Čapljina, 2. siječnja 1945.), umirovljeni je general pukovnik Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane, nepravomoćno osuđen za ratni zločin.

Bio je predstavnik Ministarstva obrane Republike Hrvatske u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni i Hrvatskom vijeću obrane i načelnik Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane tijekom 1993. godine.

Slobodan Praljak završio je tri fakulteta. Godine 1970. diplomirao je kao inženjer elektrotehnike na Fakultetu elektrotehnike u Zagrebu s prosjekom ocjena 4,5.

Napisao je svoju tezu o korekciji kromatske slike električnog signala za televizijski rad. Godine 1971. diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, filozofiju i sociologiju. Godine 1972. je diplomirao na Akademiji za kazalište, film i televiziju (danas Akademija dramske umjetnosti) u Zagrebu. Predavao je filozofiju i sociologiju.

Tijekom sedamdesetih i osamdesetih bio je kazališni redatelj u Zagrebu, Osijeku i Mostaru. Režirao je televizijsku seriju Blesan i tulipan, tv-drame Novela od Stanca i Sargaško more, dokumentarni film Smrt psa (1980.), film Povratak Katarine Kožul (1989.) te dokumentarne video radove Sandžak i Duhan (oba 1990.).

Domovinski rat

Tijekom rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bio je istaknut vojni zapovjednik. Na početku Domovinskog rata, 1991. godine pristupio je dragovoljno oružanim snagama Republike Hrvatske i promaknut je u čin general-bojnika.

Tijekom 1992. i 1993. godine, radio je kao jedan od 14 članova vijeća nacionalne obrane Republike Hrvatske i član Hrvatskog državnog povjerenstva za odnose s UNPROFOR-om. Bio je visoki predstavnik ministarstva obrane Republike Hrvatske, a 13. svibnja 1993. godine imenovan je za predstavnika Ministarstva obrane Republike Hrvatske u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni i Hrvatskom vijeću obrane.

Od 24. srpnja do 8. rujna 1993. godine, general Slobodan Praljak je bio načelnik Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane. Uz sve njegove dobre odluke, koje su pridonijele utvrđivanju crta obrane HVO-a prema Armiji BiH, osobito se ističe autoritativno propuštanje humanitarnog konvoja UNHCR-a za Mostar, koji je bio zaustavljen u Čitluku.

Dana 9. studenog 1993. godine, srušen je Stari most u Mostaru, a većina svjetskih medija je za taj čin optužila Hrvatsko vijeće obrane na čelu sa Slobodanom Praljkom, kao načelnikom, iako je on razriješen dužnosti dan prije. Praljak tvrdi kako je most srušen aktiviranjem eksplozivnog naboja postavljenoga na lijevoj obali Neretve, na kojoj je bilaArmija Republike Bosne i Hercegovine.

Optužnica

Slobodan Praljak se nalazi među šest hrvatskih političara i časnika iz Bosne i Hercegovine (hercegbosanska šestorka), koji su se dragovoljno odazvali pozivu na suđenje pred Međunarodnim sudom za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije zbog opužbe za ratne zločine u ratu u Bosni i Hercegovini. Zajedno s Jadrankom Prlićem, Milivojom Petkovićem, Brunom Stojićem, Valentinom Ćorićem i Berislavom Pušićem, optužen je od strane tužiteljstva Haškog suda po točkama optužnice koje uključuju zločine protiv čovječnosti po Ženevskoj konvenciji kršenja prava ratovanja.

Optužnica ih tereti za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu koji je navodno počeo 18. studenoga 1991. godine osnivanjem Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i trajao do ožujka 1994. godine kada je Washingtonskim sporazumom prekinut Bošnjačko-hrvatski sukob i potpisano osnivanje Federacije Bosne i Hercegovine. U svom prvom iskazu pred Haškim sudom, 6. travnja 2004. godine izjasnio se da po svim točkama optužnice nije kriv.

Hrvatski general Slobodan Praljak odlučio je preuzeti bitku za obranu pravde u Haagu. Od početka do danas prepoznaje se četrnaest glavnih ciljeva ove bitke: razvoj hrvatske državotvorne svijesti, odgovornost i djelotvornosti, jačanje dostojanstva hrvatskog naroda, provjera funkcioniranja hrvatske države, razotkrivanje funkcioniranja i dosega pravde na sudu u Haagu, informiranja odgovornih hrvatskih institucija i pojedinaca o obrani Bosne i Hercegovine, informiranje hrvatske i svjetske javnosti, prijenos odgovornosti mladima i budućnosti te vlastita obrana kao optuženog. Praljak je uz pomoć svojih suradnika iz ureda obrane počeo prikupljati informacije vezane uz odnos između Hrvatske i BiH tijekom ratnih godina i objavio 25 knjiga.

Nepravomoćnom je prvostupanjskom presudom osuđen na 20 godina zatvora.

Hazud.hr