Nogometaši Širokoga Brijega napravili su veliki korak prema finalu Kupa Bosne i Hercegovine. Pobjeda od 1:0 protiv Željezničara ne garantira prolazak u veliko finale, međutim pobjeda je to koju su u širokobriješkim redovima priželjkivali. Zabiti, a po mogućnosti ne primiti gol. Zabio ga je Ivan Krstanović u 55. minuti, premda najveće zasluge za zgoditak idu Josipu Ćorluki koji je sjajno prošao između dvojice suparničkih igrača i uposlio iskusnoga suigrača iz vrška napada kojem zbilja nije bilo teško ugurati loptu u mrežu, premda ostaje upitno da li je popularni “Popo” tom prilikom bio u zaleđu.
Igrač koji je doveden da bi zabijao golove ove sezone ih se baš i nije nadavao, no trener Sablić mu je čvrsto vjerovao, a ovaj znao vratiti kada je bilo najpotrebnije, povećavši širokobriješke izglede u borbi za Kup, a samim time i plasman u Europu, što bi u konačnici bio veliki uspjeh s obzirom na sve turbulencije kroz sezonu što ih je prošla momčad s Pecare, piše portal Jabuka.tv.
Ono što možda još više veseli od pobjede i igre domaćina jesu navijači. Posebno oni najvjerniji “Škripari”, ali i ostatak gledateljstva, njih oko 4.000 nazočnih. Kreirali su ponajprije odličnu atmosferu u danima prije utakmice, a potom i za vrijeme te nakon utakmice. Publika se definitivno vraća na Pecaru i to je ono što raduje, a publika se vraća pošto se momci istinski bore za dres ovoga kluba i daju do znanja kako im je stalo da naprave nešto pozitivno i veliko.
Nakon postignutoga gola uletjelo je par baklji, međutim to je već uobičajeni dio navijačkoga folklora u derbijima pa bez obzira što će se uvijek naći dio gledatelja i zapitati može li se bez toga, jasno je da može, ali katkad tim najvjernijim pristalicama u određenim stvarima treba i kroz prste progledati. Oni su na tribinama dobili i taj navijački okršaj protiv gostujućih “Manijaka”, a odlična atmosfera je vladala i nakon utakmice. Široki Brijeg je napokon bar jednu večer živio kao grad i svi su uz piće nekako pričali o Menalu, Ćorluki, Lončaru, Zlomisliću i drugim igračima domaćega sastava pa je veliki derbi Lige prvaka, sraz Bayerna i Reala, dobio sporednu ulogu. I neka je. Svaka čast svim tim velikim klubovima, no u Širokom Brijegu najveći treba biti Široki. Uvijek da je na prvom mjestu kao što je bio ove travanjske srijede.
Utakmica je u svojoj početnoj fazi, pa i nekako razumljivo, s obzirom na ulog koji je nosila, bila poprilično zatvorena. Baš onako kao jedna šahovska partija u kojoj se čekala greška protivnika. U tih prvih 45 minuta nije bilo nekih većih pogrešaka, samim time ni prilika, budući da u kreativnom dijelu kako jednih tako i drugih nije bivalo ni nekoga pretjeranoga rizika. Želja se osjećala, no to ipak nije bilo ono pravo.
Osjetili su to i navijači, pa su na poluvremenu uzvikivali “Hoćemo pobjedu“. U nastavku su došle i prilike. Stigao je i gol. A nakon toga samo zahvaljujući raspoloženom vrataru Kosjevskom gosti su izbjegli i teži poraz. Nisu pošteno zapucali prema domaćem golu, s izuzetkom pokušaja Miroslava Stevanovića u završnici dvoboja, ali za domaćega čuvara mreže Luku Bilobrka ni tada nije bilo prevelike opasnosti.
Bilobrk na golu nije imao većega posla, ali što je uvijek važno u ovakvim susretima imponirao je sigurnošću. U obrambenom bloku najbolji je dojam ostavio možda Bralić, koji je stvarno odigrao bez greške, međutim i Barišić je pružio jednu od boljih igara u tekućoj sezoni, dok je Pandža nekako bio na uobičajenoj razini u zadnje vrijeme. Svi su svjesni, pa zasigurno i stoper domaćih, kako on više ne može na toj negdašnjoj razini igrati, jer zbog mnogih ozljeda očigledno malo nedostaje brzine, međutim on nizom drugih kvaliteta to nadoknađuje u svojoj igri. Rijetko će tko u skok igri njemu ozbiljnije parirati, ali njegova sama pojava očigledno utječe na suigrače, pa svi bivaju rastrčaniji, borbeniji…
Josip Ćorluka je na desnoj strani u prvom poluvremenu napravio veći broj grešaka, bio možda i najlošija karika u tom širokobriješkom lancu, no u drugom dijelu kao da se na travnjaku pojavio neki novi igrač. Samopouzdanje mu je poglavito poraslo nakon asitencije za gol. Poslije toga poteza bio je gotovo nepogrešiv.
Stipo Marković je na lijevoj strani odigrao dosta ujednačenije oba poluvremena. Bio je posebno zapažen u tih prvih 45 minuta, imao i jedan dobar pokušaj šuta na suparnički gol, iako je katkad dojam da mu u završnicama solo dionica nedostaje taj odlučujući korak. No, definitivno je riječ o igraču koji zna igrati lopte i koji je itekako od velike koristi ovoj momčadi.
Stjepan Lončar je još jedan od tih igrača koji su produkt širokobriješke škole nogometa. Diže se iz utakmice u utakmicu i također je svijetla budućnost širokobriješkoga nogometa. Očigledno posjeduje i ponešto tih očevih gena, a još ako s vremenom bude i dovoljna doza te sportske drskosti, bezobrazluka, a uza sve druge predispozicije za koje vidimo da ih posjeduje, definitivno može izrasti u velikoga igrača. Na kraju krajeva, sve je rekao i pljesak nazočne publike pri izlasku s terena.
Damir Zlomislić je po mom osobnom gledištu bio najbolji pojedinac susreta. Na toj poziciji zadnjega veznoga njega je milina gledati i taj igrač je potencijal za puno veće klubove od Širokoga Brijega, možda čak i kalibar za samu reprezentaciju na navedenoj poziciji. Sjećam se kada je kao dijete izašao na mala vrata iz ovoga kluba, bilo mi ga je žao kao vlastitoga djeteta, pa sam danas možda i iz toga razloga malo subjektivniji prema njemu nego drugima.
O Wagneru ne treba ni trošiti riječi. On i kada nije najbolji uvijek će napraviti pokoji potez za podizanje atmosfere i stoga je uvijek u domaćim utakmicama Širokoga Brijega poželjno ga imati među prvih 11. On je legenda kluba i da bude i najgori na nekoj utakmici bio bi grijeh bilo što ružno napisati o Wagneru Santosu Lagu.
Ivan Krstanović je zabio taj jedini gol pa je samim time ocjena njegove izvedbe veća, premda usprkos toj velikoj borbenosti i želji to, realno gledajući, nije ono pravo. Vide to i navijači, pa kad ga i ne ide ne zamjeraju mu previše, baš zbog ogromnoga truda i borbenosti, iako nerijetko to dobrim dijelom utakmice biva “let u prazno”. Ovaj put ga je spasio gol.
Luka Menalo je u ovom trenutku najtraženiji igrački eksponat kluba s Pecare, prema određenim saznanjima i igrač s najozbiljnijom ponudom (od svih premijerligaških igrača u BiH) za odlazak u jedan respektabilan klub izvan države, a zašto je tome tako vidjelo se upravo protiv Željezničara. Neće on uvijek zabiti 2-3 gola kao na nekoliko utakmica s lakšim suparnicima u zadnjem razdoblju, međutim on je nesvakidašnji talent koji zna s loptom, ima i taj osjećaj i za gol, ali i asistenciju i pravo je blago ovoga kluba.
Od igrača koji su ušli s klupe za pričuve ozbiljniju minutažu je dobio jedino Dejan Čabraja i potvrdio da je zimus s razlogom doveden na Pecaru. Ima čitav niz igračkih vrlina i sigurno će u narednom razdoblju dobijati još veću minutažu, jer zaslužuje igrati.
Uz igrače, pohvale zaslužuje i struka na čelu sa šefom Goranom Sablićem. Znalački je postavio momčad i vodio tijekom 90 minuta. Najvažnije je bilo da Željo ne zabije gol, a nije ga ni mogao zabiti jer nije imao šanse. Možda je jednim dijelom tome kumovao i gostujući strateg, inače odličan trener Slavko Petrović, međutim pred dolazak u goste jednom ovako “nabrijanom” suparniku izjaviti “Ne vidim kako Široki Brijeg nama može stvoriti šansu” zbilja je bilo omalovažavajuće spram suparnika i vratilo mu se poput bumeranga, budući da Željo nije stvorio šanse, a Široki Brijeg ih je uz taj postignuti gol prokockao još nekoliko. Pa Petroviću nisi trener Juventusa. Svaka čast Želji, ali to je samo Željo.
Što se tiče suđenja na utakmici, može se reći da je bilo korektno. A Široki Brijeg kao klub već duže vrijeme vapi samo za korektnošću, ništa više, ali ni manje od toga. Jakupović je bio korektan, za razliku od nekih utakmica iz prošlosti, pa možemo samo poželjeti da takvi budu i drugi suci kada dijele pravdu Širokobriježanima, baš kao i drugim klubovima.
I na kraju još jedna važna obavijest – Bože Šprajcin nije ozbiljnije stradao pri iznošenju onih baklji. Zmaj je to kakvoga nema. Najbolji skupljač lopti na premijerligaškim terenima.
