RUŽICA ZELJKO: Što je gore – biti slijep ili u potpunom mraku?

ŠIROKI BRIJEG – Uvijek je bilo onih koji nose svjetlo. I onih koji ga gase. Zadnjih desetljeća jači su bili ovi drugi. Ili ih je bilo više,ili su dobro raspoređeni.

PIŠE: Ružica Zeljko

Ali nema te tame koju svjetlo ne može razbiti. Ili kako kaže moj prijatelj za borbu sa vjetrenjačama: Danas imamo i drugu tehnologiju…

Ovih dana tamu ovog vilajeta osvjetle tu i tamo svjedočanstva ljudi koji su imali priliku okusiti snagu ruke koja pritišće prekidač koji nam pušta svjetlo ili stvara tamu. Prozivaju se institucije i službe. Već sam pišući spominjala svoje iskustvo s njima u borbi za pravo na rad i prava djeteta. Te institucije čine obični ljudi.

Jest da oni često nisu svjesni svoje običnosti (jer idu pješice tamo gdje i car), tj. misle da su nesto moćniji. Ali to je samo dokaz ograničenosti njigovog intelekta i ljudskosti. Ili kako ja volim reći, nemaju širinu.

Podsjetilo me to na nešto još iz onog stoljeća kad su bili česti nestanci struje… A podsjetila me objava fotografije moje škole na fb profilu i komentar prijateljice da sam tu učila njemački i engleski jezik i da vladam dobro sa oba.

Ah, ta tehnologija.

Ona zna za onu:..čovjek vrijedi onoliko glava koliko jezika zna.

Moj odgovor bio je da je poznavanje jezika ono što mi sada omogućava da radim u zemlji gdje se taj strani jezik govori i uz dječji doplatak imam primanja u visini od oko pet plaća nasih radnika, ili dvije plaće naših ministara, ili plaće jednog direktorčića prozvanih institucija.

Ako Bog da zdravlja, sad kao samohrana majka, doškolovat ću djecu i iako sam se zaposlila sa 45 godina starosti, ostvariti nekakvu mirovinu. Vrlo važno je i to da se dok radim osjećam cijenjeno i potrebno zemlji koja mi daje mogućnost da radim i ne radim preteško, jer nisam baš u cvijetu mladosti. Ne nagovaram nikoga da ode, već se osvrćem na neke činjenice, jer smo dužni govoriti istinu.

Zamislite osjećaj kad vam nije krivo što vam od plaće odbiju porez i drugo uključujući i Kirchensteuer, jer rekoh im da sam katolik. Jednostavno ste zahvalni što imate priliku raditi i imati upaljeno svjetlo svojoj djeci, nakon više puta isključivanja el.energije našoj tada sedmeročlanoj obitelji u kojoj je jedno dulje vrijeme samo suprug radio.

A meni nisu dali raditi iako imam eto i nešto školice.

Da spomenem još da me nitko tamo gdje sada radim i zarađujem tih xyzq kruhova nije upitao za završenu školu. To ću tek da iskoristim u buduće, bitno mi je bilo početi raditi, “upaliti svjetlo”, “uhvatiti ‘lad podase” itd.

Nije sve ko po loju, ali nitko mi “ne gasi svjetlo” ni na početku ni na kraju tunela.

Tamo nema prosvjetne inspektorice Nade Đerek da mi valja gluposti pokušavajući i uspijevajući me omesti da se zaposlim.

Nema ravnatelja Gimnazije Miroslava Bošnjaka da me na sudu naziva “ženom iz kužine”. Nema kraj očiju slijepe sutkinje Snježane Jerkić da donosi krive presude. Nema ravnatelja Janka Mandića da mi tvrdi da u školi nema Matične knjige broj 1, pa mi ne može dati duplikat svjedodžbe o završenih osam razreda osnovne škole. Nema istog da mi u osnovnoj školi koju sam pohađala zapriječi da predstavim svoju knjigu pjesama za djecu “Za tvoj osmijeh, dijete”.

Nema nekog “zaboravljenog tipa”, kako sam sebe naziva, da mi cvrči na uho da smo mi koji smo otišli “trbuhom za udžbenicima i čokoladom” sitne duše.

Nema fra Marija Knezovića koji me prekidao kad ga zovem u Agape te poslije pitao što mu kmecam u eter i fali li mi išta mužu?! Mislim da je htio reći da budem sretna sto je zdrav (jer on misli da je netko zdrav ako mu ništa “ne fali”). Odgovorila sam naravno da mu ništa ne fali, čemu je dokaz da s njim imam petero djece. Nisam šutila. Ne mogu.

Isti sada viče:” Nisam šutio”. Ja mu pak kažem nekad bi bilo bolje da jest, jer samo zauzima medijski prostor, kao gore pomenuti fotelje po institucijama i ustanovama.

Dokaz tome je što mene ili jednu dobro mu poznatu, nezaposlenu profesoricu i vjerojatno najveću, još jedva živuću pjesnikinju, ne smije pozvati u emisiju. Boji se šta bi mi imale reći već godinama unazad. A neke poziva i po dva puta da nerijetko samo mlate s njim praznu slamu.

Imam pravo ovo reći, jer mi ni sad kad mi fali cijeli muž nije ni sućut izrazio, kamoli pitao hoće li sada nekome od onih koji su ga prije par godina zvali iz cijeloga svijeta i pitali treba li toj ženi pomoći da ne ide od kuće u svijet i ostavlja obitelj, sada reći da treba.

Zna on doduše da mi to ne treba, kao i tada kad mi je rekao: “Šta će ti to, ti ćeš nama pomagati, pa ti ideš u Njemačku”.

Ja ću se izvući i ispravit napravljene greške koje su nastale za vrijeme dok su nam gasili svjetlo pa smo tu i tamo posrtali. Ali pitam se hoće li ovi I slični?

Naravno, jer radim tamo gdje me cijene milijunaši i veliki stručnjaci, a za običan rad. Tamo gdje se svaki rad cijeni.

Onima koji sada misle (čitaj Vlado Marušić i slični): “A naši starci ovdje sami i nemoćni”,odmah odgovor: “Ja nemam nikoga starijeg ili ugroženijeg od sebe sada da ostavljam”.

Ma sve vam ovo pričam, pišem, da ispričam jednu zgodu. Jednu lekciju koju sam naučila u pomenutoj srednjoj školi koju sam pohađala i završila.

Naučila da smo svi umalo. Za razliku od ovih nekih što misle da su s rukom na prekidaču nešto moćniji od nas, a zapravo bi svaki psihijatar iz samo onog što ja znam o njima, mogao potvrditi da im “nešto fali”. Možda su psihički slijepci?!

Dakle, jedan naš profesor bio je potpuno slijep. Mi učenici dovodili smo ga iz zbornice do učionice i pratili natrag. Naravno svi smo znali da on poznaje put, ali bili smo tu na usluzi kako nam je rečeno. Jednog zimskog dana, za vrijeme posljednjeg sata nastave u drugoj smjeni, negdje oko pola sedam, dakle već po mraku, došlo je do nestanka električne energije u tom dijelu Mostara. Našli smo se dobrano u mraku.

Profesor je osjetio naše komešanje i upitao za razlog. Kad je čuo da je to zato što “nema struje pa smo u mraku”, blago ironično se nasmijao i rekao: “E sad nam je isto”.

Tu lekciju nismo imali ni u jednom udžbeniku. Taj profesor kome su falile oči i bio bez jedne šake i nekoliko prstiju na drugoj, a završio visoke škole i predavao nekoliko predmeta nije imao razmišljanja kao ovi neki danas.

S jedne strane naučio nas je da nam je u mraku svima isto. S druge je nas, još neuku mladost, uzdigao do svog nivoa, dajući nam do znanja da možemo i u mraku naći put ako koristimo druga čula. Toliko smo bili uozbiljeni njegovim ironičnim smješkom, da smo ostali s njim u mraku do kraja sata iako smo čuli da svi drugi učenici i profesori napuštaju školu.

Kad je, bez da čuje zvono, jer on je znao nekako kada je kraj sata, pokupio sa stola svoj dnevnik, čekao je da ga redar kao i kad imamo svjetlo, uzme pod ruku i povede prema zbornici. Redar je to i učinio, a nekoliko učenika je prošaptalo: “Sad Vi nas vodite profesore”.

“Da,do zbornice”, rekao je,”a dalje ćete morati sami”.

Koliko je to bilo lekcija u desetak minuta. Vodio nas je slijepac, mi smo mu sami rekli da nas vodi, jer je koristio pamet i druga čula. Znali smo da ćemo dalje morati sami…Da ćemo pipati, osluškivati… Onako kako smo mogli naučiti od njega.

Osjećali smo se da nam “nešto fali”. A ujedno se nismo bojali, vjerovali smo mu. Znali smo da i njega netko vodi kući kroz tamu u kojoj smo kako on reče, bili tada isti. A nismo se bojali, jer našu tamu razbijale su te i druge mudre riječi njega i drugih naših učitelja.

Tko hoće mogao ih je čuti i pored glasne vike onih što pale i gase svjetlo i ovih zadnjih desetljeća. Tko hoće može i sada naći put, neka koristi sva čula i nema straha. Tko hoće može “od zbornice” dalje sam, a tko hoće neka ga vode ovi današnji slijepci kraj očiju. Mentalni slijepci.

A pomenuti jezik…

A i njime treba znati vladati, tj.znati šta i kada reći. Doduše on je nekad brži od pameti, kažu, ali kako bismo drugačije i pamet nekad proveli kroz tamu, da jezikom ne pustimo svjetlo u nju. Moje svjetlo su ponekad moje pjesme. Često sam ih pisala u mraku, ali čitljive su.

Evo jedne da se zasmijemo posvećene pomenutoj sutkinji, a inspiracija mi je bila eto borba s njom i pomenutim ravnateljem Gimnazije u Širokom Brijegu, u kome me nisu primili da radim, već su me mjenjali njih troje (eto koliko vrijedim).

Na to mjesto su dva puta primili istu osobu, pa već mislim da je to napomenuto u nekom zakonu da ona mora tu raditi. Nek vam pjesma osvijetli put, a vi se pomolite na svakom raskrižju za dobar izbor smjera kojim ćete dalje ići ovim vilajetom.

PJESMA:

Male tajne velikih majstora kuhinje (suda)

Ah sutkinjo ženo, po kuhači sestro,
imali ste što pročitat.

„Žena iz kužine“,
on usudio se mene nazvat.

Al ne tužim ja njega zato,
vama je to jasno,
tužbeni sam zahtjev,
pročitala jasno i glasno.

Tužim školu koju on
očito smatra svojom.

Ponaša se samovoljno,
premazan je svakom bojom.

Al ne brine mene ni to,
vjerujte mi časni sude.

Neću ja zbog takvih jadnika
izgubiti vjeru u ljude.

U pravosuđe i zakon možda!
Imam već dosta razloga.

Čudne ste presude donijeli,
skužila je iz kužine žena.

Pa ni ova koja će biti treća,
neće meni pasti teško.

Imala sam šanse pred vama

koliko na suncu snješko.
Bez brige, stara sam ja škola,
na prvom mjestu kultura.

Važno je sudjelovati, ne pobijediti,
kod mene se još fura.
Izgubiti od protivnika jačeg,

nije nikakva sramota.
Šteta jest, jer ovo je bio

doista meč mog života.
I posljednji, barem na sudu,
Već kosti i glava bole.

Dosta je gonjanja pravde,
Ministarstva, suda i škole.

Neka caruju štela i nepotizam,
neka institucije svoj posao NE rade,

Neukusni su pripravci iz kuhinje,
u kojoj se vaga vagom pravde.

Držat ću se svog područja,
skromnog doma i kuhinje.

Umjesto žalbi i tužbi,
Pripremati kruh, kolače, užine.

Sad se pitam kako sam mogla
pomisliti da imam prava.

Kako sam smjela probuditi,
duha (ne)pravde dok spava.

Zato ću do kraja života,
životom asketskim živjeti.

Drugo mi i ne preostaje,
jer neću ni mirovinu imati.

Moje potencijalno radno mjesto,
kao i plaće i mirovine,
profesor mar…zma i dvije treć..ice,
dijelit će sve naredne godine.

Naravno da ne bi to mogli,
da je vaš sud sutkinjo draga,
u službi pravde i naroda,
a ne u službi vr.ga.

Kako ispravno nazvati,
taj sustav kome sud služi?

Nadam se da će nam objema
Onaj posljednji biti blaži.

Jer žena iz kužine shvati,
dok zveckaju tanjuri i lonci,
sa pregačom i kuhačom, tko je,
da kamen na drugoga baci?!

Bože oprosti mi grijehe,
da bih bar do čistilišta došla.

Oprosti što je moja noga,
ikada prag suda prešla.

Neka mi ispadnu oči,
neka mi usahne ruka
ako ikada pripravim sebi
i drugome sudskih muka.

Ružica Zeljko