Ranije kada su me pitali zašto nešto činim rekla bih, uvijek, jer hoću da djeca vide kako smo mi, njihovi roditelji, sve poduzeli prije nego odemo. Zato sada imam razumijevanje i poštovanje od njih. Neki prijatelji koji prolaze svoje borbe dokazujući kako su u pravu i samo nedaju svoje, a ne bi ništa tuđe, kažu mi, s ogorčenjem, kako ih ni vlastiti ukućani ponekad ne razumiju i ne podržavaju. Stoga sam se odvažila reći što dugo već mislim.
Puno sam razmišljala i analizirala. Ponajviše kroz svoju i slične priče. Priči još ni blizu kraja. Nije lako da jedan narod nestane s nekih prostora čak ni kada sve radi protiv njega.
Neću postavljati pitanja je li BiH izgubljena za Hrvate? Odgovor na to pitanje pišu svi Hrvati redom. Dati ću jedan odgovor, objašnjenje zašto je to moguće.
Brojne su obitelji došle do ruba opstanka, brojni su oboljeli, uzeli sebi život, zbog nerazumijevanja i manjka potpore u obitelji, uže i/ili šire. Brojne su se odselile upravo zbog toga.
Može zakazati sustav, državne institucije, vjerska zajednica, ali kada zakaže rodbina, prijatelji, tada dolazi do kraha.
Još kad neki, ili većina iz te obitelji pođu tu osobu osuđivati ili krivo tumačiti, onda ta osoba, koja je u biti poštena i samo hoće svoje i po redu, doživljava slom i nerijetko pada, ako nema čvrst oslonac makar u nekome.
Potaknuo me i ovaj članak od neki dan o isplati radnika na ruke i slične teme o (ne)uvjetima u kojima se nerijetko nalaze radnici i poslodavci kod nas. I onaj o majci šestero djece koja ide u svijet po plaću kako bi pružila djeci školovanje. Ja to zovem “trbuhom za udžbenicima i čokoladom.”
Neki misle nešto nije važno. Sve je važno. Svaki ispravan i neispravan korak. Neispravno i nepravda su kao kamenčić ispod nečega. Što više slojeva ide na to da se prekrije, izbočina je sve veća. Tako, nerijetko, navlačenjem tih slojeva prikrivanja, sve više biva povrijeđena osoba kojoj je nepravda nanesena. Pomaže vjera, ali ako, nakon nekog vremena, vidiš kako vjernici ne žive vjeru, razočarenje može biti još veće. Onda vjeruješ još više, jer ti je dano da vidiš.
Pišem ovo jer me znaju prozvati za pominjanje “krivaca” za raseljavanje našeg naroda. Osuđivali su me i za potporu braniteljima na Bijači. Bilo ih je koji mi kažu “da će mi to oprostiti”.
Oslobodi me, Bože! Posjetiti i podržati skupinu ljudi u čijoj borbi vidim svoju dugogodišnju borbu za ostanak, svoj na svome, za neke je grijeh.
Ne, grijeh je svima onima koji takve ne podrže, makar nekako.
Da bih dočarala kako to ograđivanje izgleda, opisati ću slučaj jedne tetke. Zbog te i takvih danas imamo tako veliku skupinu “tetaka iz Njemačke”.
Obzirom na priljevv novca od nekoliko milijardi KM godišnje u zemlju iz dijaspore, da se zaključiti kako su “tetke iz Njemačke” veliki donatori i oslonac nekome u domovini.
Jednom davno pitala me jedna tetka gdje je zapelo pa ne vraćamo kredit redovito. Bila je voljna pomoći ako treba. Jer ona ima… njeni svi rade, Bogu i partiji hvala.
Rekoh, evo samo ovo zadnje, šest mjeseci nas oboje bez posla, nakon ružnog i nezakonitog otkaza. Naša sedmoročlana obitelj zadužila se još jednim kreditom kako bi preživjeli, dok se jedno zaposli. Bogu hvala, jedno jeste, ali uz sav rad i trud nije se dalo sve stići. Neću o duševnim bolima…
Uostalom, tetka bi trebala poznavati osnove matematike, ima svoju firmu. [Jedna plaća minus krediti(za dom i preživljavanje)], dijeljeno na sedam = netko će oboljeti ili umrijeti od neuhranjenosti, a nikome nema ići u školu.
Njeno pitanje nije bilo kako smo uopće živi, već gdje je zapelo? Sada znam zašto je tako pitala…
Pogotovo je bilo teško u zimskim mjesecima kad nema posla, pa nema ni plaće. Onda kada dođe proljeće i ljeto. taj koji radi biva natovaren da pokrije sva godišnja doba, savršeno za obolljeti i umrijeti mlad. Nerijetko, do Božića ne bi mi djeca imala sve udžbenike. Meni, koja sam nekada, kad sam mogla, drugoj nečijoj djeci darivala udžbenike, meni koja knjige stvaram, da djeca nemaju za udžbenike?! Nisam htjela pomoć od te tetke, već joj rekoh samo ako bi znala za kakav posao za mene ili sina.
Nije me pogodilo što nikad nije znala za neki posao, bit će da nije mogla trošiti adute na nas, trebati će njenoj unučadi… Ili nije htjela da je se dovodi u vezu s nama, ta mi se budemo s rogatima, gluho bilo.
Sve što pamtim od njene dobrote stalo je u rečenicu: Nek ima za brašna. Ne mora biti za čokolade.
Otišla sam uskoro u svijet “trbuhom za udžbenicima i čokoladom”. Odgovorno tvrdim da to treba svoj djeci. Sada je dvoje djece sa mnom u dijaspori. Dvoje studira, jedan sin je samostalan.
Sretnem nedavno tu tetku. Čula je kako me pitaju, obzirom da sam jedini roditelj, kako se snalazim, kako su se snašla djeca i kako nam je? Pusta briga!? Da se nismo sreli ne bi ni pitali.
Prije nego sam uspjela izreći svoj uobičajeni odgovor kako, eto nekako guram, ovaj naš brod, kako sam morala otići, ne želeći nikome biti na teret, čuo se njen odgovor.
Kunem vam se to je izišlo iz usta jedne trećarice, uvaženog člana našeg/vašeg društva. I neka me sada izopće iz rodbine, neću se ni nasekirati, jer sa takvima ne želim ništa više ni imati.
Dakle prije mog odgovora čuo se njen komentar:
Pa imaju djeca neku pomoć u Njemačkoj. Onako ozbiljno, uvjerena u to, kao da se svojim očima uvjerila u to i konkretan iznos.
Umalo se ne naklonih i rekoh:
A to ste Vi Frau Merkel. Nisam Vas prepoznala zbog očenaša oko vrata,inače ih ne nosite.
Rekoh joj, samo smireno, kako je valjda mislila dječji doplatak?! I kako nemam ni to po EU tarifi za svih četvero, nego za dvoje djece, ali Bogu hvala, i to nije malo.
Uglavnom, guram naš brod, djeca se mogu školovati.
To onako smireno. A u glavi je tutnjalo… E moja tetko! Ti si dakle čak razmišljala o nama. I zaključila kako imaju djeca pomoć u Njemačkoj. A tu nisu trebali okušati čokolade.
Tebe dakle, draga tetko, nije sram i ne boli duša da bi ti djeca pokojnog sestrića, koji je bio branitelj onoga na čemu se ti kočoperiš, primala pomoć u zemlji u koju su lani došli. Ti mirno spavaš, jer misliš da je ova žena zbrinuta jer možda živi od neke pomoći? A kad je tu htjela, što je po zakonu pripada zarađivati, rekla si:
Pusti to. Nepravda možda jeste,ali ne možeš se s rogatim bosti. Samo daješ povoda da se svašta priča, sramota je.
U slobodnom prijevodu:
Pusti to. Ostavi dom, vrati te kredite. Idi i traži pomoć po svijetu. Tamo budi socijalni slučaj, nemoj nas sramotiti ovdje. Bodi se s njima tamo. Ovdje nema čokolade za sve. Ne može biti i mojima i tvojima.
Da, nepravda je ono što tjera ljude otići. Eto, i kad odu, netko se brine o njima. Brine onako lijepo po hrvatski i kršćanski.
Šta li tek misli što nije rekla?!
Ne želim ni znati.
Želim da ona zna, kako djeca njenog sestrića ne žive od pomoći, već od rada. Kako nisu socijalni slučajevi u svijetu već ravnopravni članovi zajednice u kojoj žive i imaju za brašna, udžbenike i čokolade i odvajaju za porez i državi i Crkvi. Ne boj se tetko, nećemo vas osramotiti, ali tebe neka bude sramota ako tako razmišljaš. Tebi je čak u redu kada brat bratu uzurpira imovinu. A nije kada brata netko dadne “na sud” da dobije svoje?! Ta nije od tvog komoditeta ni od tvojih očenaša koje neumorno vrtiš. Tebi je u redu kada mu govori idi u svijet da bi njemu bilo tu šire i više. Zbog takvih se također odlazi. Ne zbog Komšića i Čovića isključivo.
Završiti ću jednom pričicom moje drage prijateljice.
Došla je, nakon rata u Široki Brijeg, raditi i živjeti. Bila je samohrana majka. Nije bilo njene struke pa je dobila posao, inače… mogu misliti kako bi?!
Govorila nam je kako su se mnogi prema njoj odnosili kao prema nekoj jadnici, izbjeglici, a bila je profesorica i veliki borac. Odlučila se postati i postala trećarica. Jednom prilikom pitao ju svećenik, koji ju je dobro poznavao, kao i njen duh i smisao za humor, da kaže kako se odlučila na to. Njen odgovor je bio:
Dolaskom ovdje da živim i radim ne svojom željom i krivnjom, osjetila sam se često da me ne uvažavaju, ni kao građanina drugog reda. Stoga sam našla mjesto i utjehu ovdje gdje znam da sam član nekog reda, barem trećeg reda.
Ona se naravno malo šalila. Ali ja se ne šalim. Veliki se broj lažnih uvuklo u redove i pravi red. No, red je sve manji, a isti sada polako uviđaju kako su sukrivci tome pa ubacuju “u treću” dok mole iz hladnih srca. Predlažem im neka mole za sebe i svoj spas, a ne za nas.
Ništa čovjeka ne može povrijediti ko hladno srce. Srce, hladno na nepravdu.
Srećom ima još redova, makar i treći, u kojima se časno može stajati dok srce tuče.
Iskrene isprike svim toplim srcima za kojima žalim što su daleko, ako ih ovo uzruja, ali to je i vaša tetka ili susjeda.
I onima kojima sam ja nešto kriva, vratit ću svoje “kredite”.
Ružica Zeljko / SirokiBrijeg.info
