Mislila sam kako to neću nikad reći, ali evo moram. Vrijedi ona: Nikad ne reci nikad.

Kriva sam, priznajem.

Prisiljena nekim opomenama da ću biti tužena ili kazneno gonjena, a i čuvši savjete nekih dušebrižnika, evo odlučila sam se javno ispričati svima koje sam objavljivanjem njihovom rukom napisanih dopisa povrijedila.

Nikad ne odustaj!

Ljudi moji, pa shvatite me. Nakon prijave na natječaj o kome sam ranije pisala i neuspjeha da se zaposlim došlo je do nekih nezgoda. Nije ni meni bilo lako. Svi su me redom pitali zašto ne tužim ove neke. Uzalud sam govorila kako sam tužila. Malo tko vjeruje kako je to bilo, te da sud nije bio na mojoj strani. Šta mi ostaje već priznati krivicu.

Kriva sam. Priznajem dok mi ne bude kasno. Kriva što sam se uopće javljala na natječaje.

Kriva što sam vam uviđala greške i kršenje zakona. Kriva sam za vaše neodgovaranje na moje žalbe, pa čak sam kriva i za ono što piše kako se na tu vašu odluku može uložiti žalba.

Kriva sam što sam vas tužila pa ste morali dolaziti na sud i crvenjeti se. Ili niste došli pa vas je trebalo privoditi. Kriva što još uvijek čekam presudu vrhovnog suda i, naravno, kriva sam što sam se uopće žalila na presudu. Kriva sam što me niste mogli preplašiti. Ma kriva i što je natječaj raspisan.

Kriva sam što sam otišla pa sad imam svoj mir, a vi ga nemate. Kriva sam što mladima pokazujem kako je bilo onih koji su se borili. Kriva i eto. Kralježnica mi se više iskrivila koliko se “krivim”.

Krivo mi što sam kriva.

Možda sam i pogrešno shvaćena u posljednjoj kolumni pod nazivom “Nikad ne odustaj“.

Da se razumijemo, prosvjetna inspektorica donijela je neko rješenje kojim nalaže poništenje Odluke o raspisivanju Natječaja pod točkom 3. ma što to značilo?!?!? I poništenje Odluke o prijemu po raspisanom Natječaju pod točkom 3. itd.

Ja mislim kako sam kriva i za ovo što inspektorica misli kako je moja svjedodžba iz Mostara ‘strana obrazovna isprava’ pa preuzimam svu krivicu objeručke.

Preuzimam krivicu i ako ravnatelj nije u roku osam dana postupio po rješenju, jer je škola već ranije poništila natječaj, pa ne znam kako je to objasnio. Ma kriva sam i zato.

Nitko nije spomenuo kako ga treba ponovo objaviti. I za to!

Doduše ako itko iz ovoga može zaključiti o kojem se natječaju radi ja ću se i sama osuditi. Da je ispravan značilo bi kako su poništene i prve dvije točke tog natječaja tj. profesor fizike i profesor natematike koji su tada primljeni, ako i sada rade, ne bi smjeli raditi, osim ako natječaj nije ponovljen bar pod točkom jedan i dva i oni opet primljeni. Ma luda kuća. Dakle, ko fol je poništen. Evo i to na uvid.

Na tom radnom mjestu netko je radio sljedećih godina. Na sudu sam čula i tko. Valjda sam kriva i za to. Ma kriva i eto.

Ne, nije riječ o tržnici već o gimnaziji fra Dominik Mandić u Širokom Brijegu.

I tako… ministar, pa ministrica nisu odgovarali na moje žalbe. Premijer je bio nemoćan naložiti ikome da radi ono za šta prima plaću.
Ostalo je još tužiti školu i ministarstvo obrazovanja. Tu se vidjelo tek tko drži svijeću, a tko trpa u vreću.

Uglavnom, ni sutkinja nije smjela ili htjela ništa vidjeti ni naložiti ispravljanje ičega od spomenutog javašluka. Tako da s’ pravom mogu misliti kako svi imaju kupljene diplome, ali neću naglas reći.

Priči nije ni blizu kraj, ali evo ja ću završiti i ponovljam: Kriva sam. Krivo mi je što sam kriva. Kriva što je sve otišlo ukrivo.

Dakle ispričavam se krivcima zbog kojih sam kriva.

Ružica Zeljko / SirokiBrijeg.info