Fantomska bol je ona koja se osjeća iz nekog dijela tijela kojeg više nema… bole me Zaboravljeni branitelji kojih ima, a za mnoge kao da ih nema.
“Ti si s nama i tako i tako”… odgovor je koji sam dobila od naših branitelja iz šatora na Bijači, nakon što sam im se javila da sam dobro stigla u bazu… na svoje odredište i zauzela položaj u “München bojni II” i priopćila kako mi je bilo teško ostaviti ih nakon moje druge posjete šatoru, ali da ja moram u svoje borbe. Dodala sam i da oni u šatoru na Bijači, prave najbolju kavu u Hercegovini i imaju najbolju lozu za goste i zahvalila na darovima.
Tako me bole.
Za njih osjećam “fantomsku bol”.
Ne zato što ih nema. Ima ih. A mnogih već i nema. Već zato što ih ima, a nadležni se ponašaju kao da ih nema.
Pitam se, bole li imalo tako i druge, one fantomske pukovnike i generale, fantomske branitelje prve “München bojne”?
Pitam se bole li svoje suborce koji su ostvarili svoja prava?
Dobro znam kako mnogi dijele bol, ali i primjetim nešto…
Naime, čitam ponekad izjave nekih, doduše rijetkih, generala kad se obraćaju javnosti.
Ne čujem, a možda griješim, da se netko založio za njih. Mislim, ono, makar javno ukazao na njihovu borbu, osim generala Glasnovića iz RH.
Budući da im mediji ne daju puno ili nimalo prostora, mogli bi gospoda. njihovi zapovjednici, kad su u prilici ili naći priliku pa ukazati na ovu ogromnu nepravdu. Pozvati ljude, posebice obespravljene, da makar nekako podrže ili pokažu solidarnost za njihovu borbu. Za ne povjerovati je koliko se o ovome šuti, iako ja nisam baš osupnuta.
Šutnja je poprilično postala trend, a ušutkivanje najjače oružje u borbi protiv onih što se bore za pravdu kod nas.
Uskoro Parlament odlučuje o zahtjevima ovih branitelja. Ili će ih onako “ćoravo” razmatrati.
Moje mišljenje je kako nije neočekivano da ih ta skupina bezosjećajnih, nadobudnih političara opet izbjegne kod ispunjavanja njihovih zahtjeva. Ne bi me čudilo da taj dan većina njih ili svi budu bolesni. Ono, dobili ospice, ili neku drugu rijetku bolest koju još nemaju. Ili neku drugu dječju bolest kakva im je i pamet. Bez uvrede djeco, vi imate pameti. Mislim na nezrelost!
Međutim, moje mišljenje je kako ih mi ne smijemo zaboraviti podržati.
Mnogima nije lako zaputiti se u Sarajevo pred Parlament s njima.
Predlažem da u svojim gradovima, ili makar obližnjim većim, nekim okupljanjem pokažemo kako smo uz njih.
Pokažemo da nas bole. Da ih vidimo, da nisu sami, a neka to vide i ‘gospoda’ iz Parlamenta.
Ne pronalazimo više izgovore i mane jedni drugima!
Pokušajmo, kao što oni pokušavaju. Da nisu pokušali mogli bi im kazati što se nisu borili. Ovako, nemojmo da nam jednom kažu, niste nas podržali, ni pokušali čak.
Vidite li kako se parlamentarci drže složno? Sa stvarnim i fantomskim primanjima za svoj nerad i nebrigu o narodu, mogu se praviti da ne znaju za ove probleme, može ih ne boliti za obespravljene. Možda imaju onaj flaster protiv boli!? Mozda i neki protiv srama?!
Trebalo bi im, nažalost, pokazati kako nas ima.
Pred nama je uskoro ispit savjesti.
Taj se ne može kupiti u nekoj lijepoj trgovini zvanoj privatno sveučiliste.
Za taj ispit sami sebi postavljamo pitanja i dajemo odgovore. Ocjenu neka nam daju naši borci, tj. branitelji.
Kao mjesta okupljanja predlazem naše crkve, nakon mise i mirnu šetnju do zgrada Općine ili Županije. Možda potpisivanje peticije.
Crkve predlažem, jer iz njih izlazimo mirni, ispunjeni i osnaženi duhom. Crkva nas je povezivala i povezuje i danas. Razgranate diljem svijeta, naše župe i misije svjedoče kako, iako razbacani, zapravo smo jedno tijelo.
Ako ja nisam dobro predložila, izvolite vi. Možda pred Konzulatima i Ministarstvima branitelja?
Možda sam malo dekoncetrirana, možda su emocije jake. Boli me ono čega nema i činjenica da mnogi, kako se čini, neće docekati 57. godinu, koju im je zacrtao tamo netko koga oni ne bole, a uživaju ono što branitelje fantomski boli, što su im isti izborili. Uživaju i još kriju one nevidljive, fantomske primatelje nezasluženih primanja, koje zapravo otimaju stvarnim braniteljima.
Boli me da bilo tko od njih pomisli da nismo bili uz njih kao oni za nas na bojištu početkom devedesetih.
I izbori dolaze. Na njih slabo možemo utjecati, jer su kupljeni dobrih 50 godina bar još unaprijed. Razuvjerite me ako možete.
Ali na ovo što možemo trebamo reagirati i utjecati.
Ja ću pokušati tamo gdje jesam.
Evo, već sada, ovim putem pozivam pripadnike “München bojne II” da se 19.6., nakon svete mise u 12:30 okupimo ispred crkve St. Michael. Ionako se okupljamo. Znam kako mnogi čitaju ovo i molim da prenesu i drugima. Ako ima netko s većim činom od mene pukog promatrača, rado bih da preuzme ulogu ‘organizatora’. Ne što mi je teško, već što mozda nisam kompetentna.
Kad kažem diljem svijeta, pak, mislim i na “Lijepu našu”.
Odmah cu iskoristiti priliku i zamoliti, možda jedinog generala Domovinskog rata kojega poznajem, a to je moj školski kolega Zlatan Jelić Mijo, da on poduzme nešto ovakvo, tamo gdje jeste. I neka širi ovu inicijativu dalje. On ima hrabrosti prozvati one koji nisu stali u zaštitu svojim braniteljima, nadam se ili vjerujem, kako neće zaboraviti svoje suborce.
Možda je mene zaboravio do sada, kako se zaborave mnogi koji su davali od sebe za druge i to meni nije važno, ali neka on i drugi generali i pukovnici ne zaborave svoje suborce i neka svjedoče nekako o tome da su obespravljeni.
Možda nećemo uspjeti, ali znati ćemo kako smo pokušali, kako reče svećenik koji ih je posjetio neki dan.
A ako ovo “ne upali” ima još metoda. Moj prijedlog je za to da idemo do ‘plana F’,a znamo cijelu abecedu. To smo naučili u školi. Još ima živih svjedoka.
Hvala na svemu. Evo potvrđujem što ste rekli, cijenjeni i dragi branitelji… s vama sam ‘i tako i tako’, pa kud puklo da puklo.
Ružica Zeljko / Ljubuski.net
