Ima li išta temeljitije oprano od ljudskog mozga koji ne razmišlja vlastitim snagama već naputkom nadređenoga? Štoviše, ako je svjesno prepuštena priroda donošenja odluka u ruke drugoga, žalost je tim veća. Posebno ako su „ti drugi“ zapravo političari koje slijedimo. Poruke upućene od političkih prvaka godinama sjedaju na plodno tlo ako već u nizu tih godina govore jedno te isto, u smislu obećanja i opravdanja za njihovo neispunjenje, a njihovi birači, simpatizeri, članovi, članovi njihovih obitelji i prijatelji, kumovi, ponovno nasjedaju, vjeruju i slušaju. On je dobar samo zato što je iz te stranke kojoj ja vjerujem od 1990. On je dobar samo zato što mi je zaposlio nevjestu kao čistačicu u jednoj županijskoj ustanovi. On je dobar samo zato jer nema boljeg i nemamo drugog izbora. On je dobar, napose, samo zato što je iz susjednog sela odakle dolaze sve sami geniji.
Ne, dame i gospodo, ne mora biti netko dobar samo zato što je njegova osobna pozitivna referenca nametnuta. A uostalom, govorimo o politici i o političarima u Bosni i Hercegovini, državi u kojoj je politička dobrota na maglovitoj stazi i mi ne vidimo tko što radi. Čak i oni što vide i imaju dokaze, čuvaju te dokaze u ladicama, za svaki slučaj, ako zatrebaju. Kako to? Ako postoje dokazi, a postoje, onda su višiinteresi u pitanju pa se pušta političare da kao harambaše prelaze preko naših leđa, preko institucionalnih prava i pravila i preko zakonskih odredbi koje bi trebale biti jednake za sve. I da obećavaju u nedogled.
Ako već godinama slušamo jedno te isto, i svaki put izvjesimo, a Hrvati su po tom pitanju daleko najistaknutiji narod u ovoj državi, po pitaju obećanja koje smo čuli i broja njihovih (ne)ispunjenja, ondas nama nešto nije u redu.
Hrvatski puk u ovoj državi je se uistinu naslušao obećanja. O nemogućim pothvatima kao što je treći entitet a nemoguć je bez prolijevanja krvi ili uz „teški“ dogovor sa bošnjačkim i srpskim političkim vodstvom uz odobravanje građanskog lijevog političkog vodstva i uz pristanak Bošnjaka i, naravno, Srba u čiji se darovani teritorij ne smije dirati. Znači, od toga ništa jer svi oni kažu da diranja u granice i prekrajanje unutarnjih granica nije moguće. Dakle, jedino puškom. Ali, tko će se boriti sve da i zatreba? Tko kada su brojni branitelji izigrani i u prošlom ratu, djeca su im otišla vani a ni sami im ne bi dali da se idu boriti, da ne ispadnu žrtve kao njihovi očevi, a istaknuti generali prodani su za jeftine političke dogovore i za spas političke budućnosti onih koji su ih prodali jer generale bi se moglo poslušati, pa ako misle drugačije, bolje je da su u Zagrebu, u bijegu od optužnica koje smo im mi nametnuli. Znači da je treći entitet pucanj ćorkom.
Obećanje o javnom tv kanalu na hrvatskom jeziku kao dijelu javnog servisa je bilo toliko aktualno i često da je se jednostavno otrcalo i više ga nitko ni ne spominje. Čekaj! Zapravo, pardon, prevarili smo se. Od nedavnog zasjedanja HNS-a priča je ponovno aktualna. To je obećanje bilo skoro pa potrošeno. Kod tog pitanja je prisutan onaj famozni izgovor o nemogućnosti održavanja obećanja jer nam drugi ne daju. Ma, nismo mi odnosno, naši političari nisu ustrajali dovoljno. Jer što će im tv kanal na kojem se mora pričati objektivno? A ionako svaka stranka ima svoj politički bilten u tiskanom dnevnom izdanju te preko tih novina se obraća dovoljnom broju čitalačke publike a oni koje politika ne zanima svakako čitaju tabloide i važnije im je koja je manekenka upecala kojeg nogometaša.
Objektivnost kaže da u svakom nezavisnom istraživanju broj političkih obećanja koja su neispunjena prelazi 90 posto. No, mogli bismo reći dasmo navikli, da je to posao političarima, lagati ili da budemo blaži, obećavati nemoguće. Čast izuzecima koji na lokalnim i općinskim nivoima rade u ime opće dobrobiti, zapošljavanja i gospodarskog napretka a ima i takvih. Ali, što onda kada političari pogaze svoju riječ? Što kada ugledaju priliku za vlastitu dobrobit, kada jedino tako vide spas vlastite političke budućnosti, izbjegavanje da padnu ispod prosječnosti, i sve to traže u dogovoru s „neprijateljem“ koji je do jučer bio detektiran kao krivac za sve loše što nam se događa?
I to da političari pogaze vlastitu riječ, ili da uđu u partnerstvo koje nije prirodno, dogodilo je se dosta puta no onda bi u pravilu trebao slijediti pad popularnosti. Znaju pravaši o čemu je riječ, njihov krimen je „Platforma“, razočarenje pravaša i mudro iskorištena prigoda od HDZ-a BiH da uništi naznake hrvatske oporbe. A danas, što god rekao Ilija Cvitanović, možemo mu vjerovati. I jučer smo. Čak i onda kada kaže da kroz suradnju s HDZ-om BiH neće zaboraviti što je govorio prije izbora i kako se ne smiju sakriti ničiji grijesi iz prošlosti. Ali, pitamo se kako će on to zajedno s Draganom Čovićem spasiti Hrvate u Bosni i Hercegovini ako je jučer, on a ne ja ili netko treći već on i njegovi dojučerašnji predkoalicijski partneri, Dragana Čovića i HDZ BiH na skupovima prozivao kao glavne krivce za ovakvo stanje Hrvata u BiH? Jesu li to ti grijesi iz prošlosti koje će on napominjati Čoviću dok nas zajedno budu spašavali? I hoće li nas spašavati na isti način kao do sada? Iz Sarajeva, s jedne od funkcija u izvršnoj ili zakonodavnoj vlasti koja pripada Hrvatima i koja će nam pripasti kada Hrvati stvore politički blok kojega će činiti dva HDZ-a, onaj BiH što osvoji 80-90 posto glasova Hrvata na prošlim izborima, i onaj „1990.“ koji osvoji taman toliko da mu predsjednik i nekoliko članova dobiju političku funkciju u zamjenu za oživotvorenje hrvatskog političkog jednoumlja?
Ne želi se, uistinu, ni ovdje ni sada ni ikada zamjeriti nikome, jednostavno, politički govori, skupovi, obećanja, udaranja šakom po stolu uz kasnije promjene retorike govore same za sebe. I tako od izbora do izbora, iz godine u godinu, a što je se promijenilo? Ponovno se u ovom, nadamo se, konstruktivnom kritiziranju, hvatamo za našu slamku koja nam tu kritiku dopušta, a ta je rezultat političkog rada na terenu. Hvaljen budi dan kada službeni tv kanal na hrvatskom jeziku kao dio javnog medijskog tv servisa zaživi i slava onome tko ga oformi i pokrene. Slava budi onome tko osigura jednakopravnost Hrvata ali ta jednakopravnost, zasad, muči Hrvate i unutar vlastitog nacionalnog bića pa zašto se barem to ne ispravi? Ne smiješ ni živjeti ako misliš drugačije. Nismo jednakopravni ni unutar sebe a tražimo jedinstvo u državi, koje je kudikamo lakše tražiti u stanju situiranosti i materijalne nebrige za budućnost. Još nam treba da nam imućni situirani političar zapjeva da nije u šoldima sve.
Marko Čuljak / Dnevno.ba
