GRUDE – Prvi svibanj, praznik rada, k tome nedjelja, kišni dan. Idealno vrijeme za provesti nekoliko sati u birtiji u nekom od pitoresknih sela zapadne Hercegovine, s otprilike tri stotine stanovnika, ili u jednoj od čaršija s par puta više ljudi. Tu čuti nove teorije zavjere i definicije od životnoga značenja. I prenijeti svim čitateljima na ovaj, pomalo ironičan način.
Međunarodni praznik rada nije se obilježio u Grudama, prema pričama svjedoka, a za ostale općine u Hercegovini ne znamo. Nitko nije kuhao grah, karanfile je svakako odnio led ili đava’, nešto od toga dvoje. Možda se negdje i feštalo ali oni koji su išli, misleći da će omastiti brk, vratili su se praznih želudaca kući. I razočarani. Jer, eto, prema pričanju znalaca, Ustaše ubile sve komuniste pa nema tko slaviti prvi maj. Ali, nije prvi maj komunistički praznik već međunarodni i to nastao u Chicagu.
„Ma je to tako, rodijače, ali su ga komunisti preuzeli i od njega napravili brend, radnički pokret jer radnik je u komunizmu bio najzaštićeniji.“ Tako govore. Toliko zaštićen da ih je trebalo pet za jedno radno mjesto, da se ljudi ne umore previše.
Danas i tko radi, prima plaću dovoljnu za preživjeti. Ili je ne prima nikako. Tko će ga hraniti kada umru roditelji što primaju, opet male i dovoljne tek za puko preživljavanje, mirovine, ne zna se. Oni koji imaju astronomske plaće, ti svakako ne rade ništa. Tko je za to kriv, zna se. Vlast i vlasti prije nje. Državne institucije isto ne slave iz dva razloga. Jedna institucija koja bi trebala brinuti o umirovljenicima, to radi na nakaradan način. Druge institucije odnosno državne firme, za svoje radnike brinu na bogovski način. Oni slave svaki dan jer imaju plaće tri puta veće od prosjeka a ne rade ništa. Ili vrlo malo jer netko mora i raditi nešto, zamazati oči drugima. A sa svakom novom vlašću, novih 500 zaposlenih u Elektroprivredi i drugim krakovima jasala kojima je u opisu radnog dana cjelodnevno onanisanje.
No, ako je prvi maj već komunistički, slavit će se. Tko kaže da su Ustaše ubile sve komuniste? Ima njih koliko hoćeš.
„Ma, to su, rodijače, samo UDB-aši, ali se ja njih ne bojim i tko ih jebe. Ja pričam i radim šta ‘oću a ako ti nešto nije jasno, rekao sam i direktoru, javite se mom advokatu. Plaća slijedeći tjedan, dobio sam ih na sudu, ha, bit će tri tisuće eura. Dosta za Francusku.“
Ali, rodijače, vidiš ti da se komunisti pomalo vraćaju? I kako to misliš gdje su? Pa vidiš da se smilje sadi masovno. To ti je sve zbog srpa. Čekićem se razbija kamen i brdo gdje će se saditi a srpom se trga smilje. To ti je sve propaganda.
Srećom, ni danas se ne radi, prenijet će se prvi u drugi pa će ponedjeljak biti neradni dan u državi. Šta će naši vođe, neka malo odmore i puste mozak na pašu. Kao da je lako raditi ono što oni rade. Ne, ne, nije lako toliko dokaza sakriti i uništiti i na toliko svjedoka čašćenjem ili prijetnjama utjecati.
Marko Čuljak / Dnevno.ba
