I PAD JE LET!: Sine mene ne briga sin od tog i tog tajkuna. Mene brigaš ti!

Ovih sparnih lipanjskih dana, svatko se na svoj način hladi i osvježava. StanovitI vlasnik kafića u Širokom Brijegu je postavio gumeni bazen s vodom u kojem se gosti koji se „ugriju“ mogu rashladiti. Mi ostali koji ne obilazimo takve kafiće se rashlađujemo pod „murvom, orahom, hrastom, jabukom, breskvom ili trešnjom “ukoliko imamo išta od toga s nogama u „lavoru“, pijuckamo vodu iz frižidera jer nemamo ništa drugo i čitamo vijesti s naših mobitela, laptopa, iphonea, ipada, opet normalno ukoliko imamo išta od toga, i opet normalno ukoliko smo platili svoje korisničke usluge ovlaštenom distributeru takvih usluga, ili pak ukoliko ima dovoljno giga na računu, a većinom nitko od nas nema, ali zato koristimo one dragocjene trenutke kada smo u poziciji da možemo koristiti blagodati najnovije tehnike,pa tama se „očešali“ o usluge otvorenih mreža naših javnih ili ugostiteljskih objekata. Naletimo tako na niz pikanterija, humora,satire ili ironije kako jedna kolumnistica nedavno reče. Dosta puta ne znamo bi li se “smejali ili plakali“ kako to lijepo znaju izgovoriti pojedini srpski“dužnosnici“u medijima.

Svatko na svoj način kroz tu „razbibrigu“pokušava odlutati u taj imaginarni “virtualni“ trodimenzionalni svijet, koji neki već nazivaju 4 D kako bi barem na neko vrijeme odlutali iz ovog sumornog svijeta koji nas okružuje. Neki komentiraju aktualna događanja svojim kukavičkim komentarima po portalima jer pišu uvijek pod lažnim pseudonimima, dok neki s višim stupnjem intelektualne razine pokušavaju reći nešto kroz svoje kolumne, tekstove ili Bog zna što, što se riječima zove. Neki odista imaju potrebu progovoriti o onome što su pročitali ili osobno vidjeli i mislim kako i ja spadam u tu skupinu jer to je jače od riječi, od osjećaja ili sebe samoga, jer riječi koje se napišu kako bi se komentiralo pročitano su nutrina te osobe koja mora izići van, jer ne smije ostati skrivena. Ne smije ostati nezbrinuta.

No, da ne bih duljio ono što je mene ponukalo da nešto napišem je situacija u Gimnaziji fra Grge Martića u Posušju kada je nekim učenicima nastavničko vijeće te škole potvrdilo 3 do 4 negativne ocijene i ta djeca su službeno izgubila školsku 2016/2017 godinu. Napomene radi nastavničko vijeće čine svi profesori te škole, i svi su koliko je meni poznato bili suglasni s tim osim dva suzdržana profesora. Nakon tog počinje satira, ironija ili pak drama u režiji jednog ili dva roditelja „jediničara“ koji kreću u akciju spašavanja negativnih ocjena i to ne samo njihove djece već i preostale dvoje djece pišući žalbe Ministarstvu obrazovanja, znanosti, kulture i športa ŽZH, gdje ministrica tog ministarstva po žurnom postupku angažira inspektoricu tog ministarstva da utvrdi činjenično stanje u toj školi, gdje ona po žurnom postupku, čiju „žurnost“ nevješto pravda i donosi Zapisnik u kojem naređuje nastavničkom vijeću da poništi sve negativne ocijene i učenicima koji su se žalili pa čak i onima koji se nisu žalili zbog čega su se dva roditelja djece koja se nisu žalila ogradila od takvih žalbi,i gdje je nastavničko vijeće te škole odbilo postupiti po zapisniku prosvjetne inspektorice jer nije poštivana zakonska procedura izjavljivanja žalbi,jer se prvo trebalo žaliti Nastavničkom Vijeću i Školskom odboru a ne direktno ministarstvu, i tu je nastavničko vijeće odista u pravu.

Nakon tih događanja u javnosti se pojavilo i pismo majke jednog od „jediničara“ koja pravda svoje dijete na način kojim upozorava kako su neka djeca znala proći godinu i s znatno više negativnih ocjena od njezinog, te što ima loše u tome što i ona za svoje dijete traži jednak tretman.

Prateći ovu trakavicu odista nisam mogao a da sebi ne postavim nekoliko pitanja:

-Zar smo se svi odista toliko srozali pa da svaki dan i sebi i drugima činimo toliko zla?

-Zar smo odista toliko duboko potonuli svi kada branimo samo sebe,svoj ego koji hranimo lažima?

-Zar ćemo se konačno predati zlu koje nas vreba i napada na svakom koraku?

No, krenimo redom. Svi znaju kako su barem dva roditelja od njih četvero roditelja “jediničara“ društveno i javno dobro eksponirani i situirani, odnosno nejednako pravno tretirani od većine nas „smrtnika“, i kako imaju jako dobre sveze s aktualnom političkom vlašću HDZ BiH u ŽZH, općini Posušje, pa čak i šire. Njihova djeca su djeca s negativnim ocjenama i po odluci nastavničkog vijeća su trebala izgubiti godinu.

No, zahvaljujući navedenim moćima ta dva roditelja otvara se Pandorina kutija, korupcije, nepotizma, rodjačkih, političkih,gospodarskih, vojnih te svih drugih sveza i saveza navedenih osoba s gospodarima političke moći i po „žurnom“ postupku se događa akcija i reakcija koja je bez milosti i koja ruši sve pred sobom. Oni profesori iz nastavničkog vijeća, odnosno barem neki se ne mogu čudu načuditi otkud tolika moć u rukama nekih pojedinaca pa mogu tako na ubrzan način uzdrmati cijeli sustav, odnosno sve vrijednosti za koje se neki od tih profesora zdušno bore cijeli svoj život i tražiti od njih poništavanje njihovih uvjerenja, jer ukoliko bi oni poništili svoja uvjerenja čitav život bi im izgubio smisao. Smisao bi im izgubile sve godine koje su proveli trljajući školske klupe, i sve bi im bilo uzalud.

Međutim htjeli oni ili ne htjeli priznati puno toga je od rata na ovamo dobilo ne svoj smisao već besmisao,i njihove školske godine, i sve drugo što nas okružuje. Htjeli ili ne htjeli priznati profesori i među njima ima mnogo onih koji ne zavrjeđuju biti u školskim učionicama jer tu ne zavrjeđuju biti jer su cijelim svojim bićem, svezama s bivšim totalitarnim sustavom povezani kao s pupčanom vrpcom i čitav njihov mentalni sklop je omotan velom sadizma kojim muče neke anđele učenike. Da upravo ste dobro pročitali. Anđele učenike jer osobno poznajem neke učenike koji su zbog takvih sadističkih profesora pali na popravnom ispitu, ili su pali iz 3/tri ili 4/četiri negativne ocijene jer im nije imao tko pomoći. Nije ih imao tko podignuti i ne zato što su posrnuli već zato što su zbog njihovog postupanja oborili glavu na prsa i nisu je više mogli podići, a njihovi jadni i nemoćni roditelji im nisu mogli pomoći jer su nemoćni u borbi s tako postavljenim sustavom.

Opet čast izuzecima jer sam i ja prošao to. Završio sam redovito Gimnaziju školske 1979/80 godine da bih u prvom razredu te Gimnazije voljom jednog sadista pao na popravni ispit iz matematike jer mi isti nije omogućio popravljanje te jedinice tjedan dana prije njenog zaključivanja, da bih ja cijelo ljeto proveo učeći i strepeći. Kako sam se osjećao pri tom kasnije ću. Mnogi Ravnatelji navedenih škola ili Gimnazija u Posušju ili Širokom Brijegu ne zavrjeđuju biti na takvim položajima jer su direktna odnosno produžena ruka bivšeg nakaradnog komunističkog uhljebskog sustava, “ja tebi ti meni“.

Upravo zbog tog sustava „ja tebi ti meni“ pojavljuju se i dva roditelja koji zahvaljujući svoji političkim, javnim, vojnim i gospodarskim svezama traže poništenje nemogućeg, no taj nakaradni sustav u kojemu je sve zatrovano im to omogućava, dok onemogućava roditeljima djece anđela ikakvu reakciju, pa se oni danima, mjesecima i godinama tužakaju s navedenim školama, nastavničkim vijećima, školskim odborima, navedenim ministarstvom, iako unaprijed znaju kako im je bitka uzaludna jer taj „prokleti“ sustav ne da dirati u sebe jer izgradio je sve mehanizme zaštite. U tom bez milosnom sustavu padaju svi. I roditelji,i učenici, i profesori, i Ravnatelji, i prosvjetne inspektorice, Ministri.

Drugim riječima padamo svi. Ovdje mi nije namjera abolirati ikoga. Niti jednog roditelja, učenika, profesora, Ravnatelja, inspektora ili inspektoricu jer smo svi suodgovorni. Čija je odgovornost veća pokaza će mjesto i vrijeme. Što se tiče roditelja jednog od „jediničara“ koje pravda svoje dijete na način kojim proziva Gimnaziju fra Grge Martića, na način kojim ih upozorava kako su mnoga djeca iz te škole “sredila“ mnogo više jedinica, a kada ona traži isto za svoje dijete onda je to nepošteno. Moja draga gospođo potpuno ste na krivoj stazi. Vi ste me upravo podsjetili na jednu situaciju kada je jedan učenik od svojih 16 godina ocu ukrao vozilo i uhvatila ga policija. Kada je došao u policiju u pratnji roditelja on je izjavio slijedeće: “Kako može voziti moj kolega iz razreda sin od tog i tog tajkuna?“ da bi mu njegov otac na očigled svih opalio šamar u policiji i rekao mu: “Mene ne briga sin od tog i tog tajkuna. Mene brigaš ti!“

Stoga svi vi koji pravdate bilo kakvo sređivanje bilo čega ste suodgovorni u greškama svoj djece. Isto tako poznajem mnoge roditelje koji bez obzira na očite pogreške ili delikvenciju svoje djece prije ikakvih spoznaja ili saznanja izjavljuju slijedeće: “Moje dijete je u pravu. Ja najbolje poznajem svoj dijete!“ što je odmah u startu pogubno za njihovu djecu. Doduše poznajem i jednog roditelja koji je odredio ovako: “Bilo što da mi moje dijete kaže, o bilo kakvoj situaciji u školi, ja mu u startu ništa ne vjerujem. Vjerovati ću mu tek kada ga suočim s protivnom stranom u mojoj prisutnosti u njegovoj školi, i u prisutnosti profesora, razrednika, Ravnatelja, odnosno onog koji bude pozvan na taj susret. “Ja zapravo mislim kako je to najispravniji stav.

Postoji korupcija koja odista nagriza tkivo našeg društva u svim njegovim segmentima. Korupciju hrane spone onog bivšeg sustava u kojem je korupcija duboko ukorijenjena,pa stoga pred njom nemoćno klečimo svi,dok neki danonoćno „kmeče“ a ne poduzimaju ništa. Neki i pokušavaju ali se i oni u tolikoj mjeri razočaraju i pošalju usput sve u „finu materinu“ i uhvate prvi bus, vlak, avion, ili nešto drugo i odu za svojim vjetrom koji tamo negdje prestane puhati,barem ne onolikom jačinom kakvom je puhao.
Sada malo o situaciji kada neki od sadista profesora obore učenika na godinu. Postoje naime u tim profesorima,i to obično u profesorima „jačih“ predmeta poput matematike,stranih jezika ili Hrvatskog jezika neka neobjašnjiva moć dominacije, superiornosti kojom oni hodaju ulicom, učionicom, gradom, dok pijuckaju svoje kavice u jutarnjim trenucima sa njihovim društvancima, po ljetnim baščama naših hotela, restorana ili kafića, dominacija kojom oni učenicima anđelima zaključuju negativne ocijene imali ih oni jednu, dvije, tri ili više. Oni su naučili živjeti s tom dominacijom negativnih ocjena jer izgleda da time pokazuju svoju moć odnosno nadmoć nad tim anđelima. Ukoliko neki od tih anđela i uspije proći na popravnom on brzo zaboravi na taj popravni jer uskoro ga očekuje nova školska godina.

Međutim ja ću se ovaj put svrnuti na one Anđele koji su zahvaljujući tim „terminatorima“ izgubili svoju školsku godinu. Dubokog sam uvjerenja kako je gubitak školske godine za učenika anđela nenadoknadiv emocionalni i svekoliki drugi trenutak u njegovom životu. Djeca anđeli koja izgube godinu voljom takvih profesora bespovratno gube dio svog identiteta i njihov ego se bespovratno urušava, i čitav život nose posljedice gubitka jedne školske godine. Nekada odista i takvi učenici uspiju u životu, no mišljenja sam kako takvi učenici,odnosno budući ljudi negdje u nutrini svoje duše nose mržnju i bijes koju će kad-tad ispoljiti prema bilo kome. Kada se tome budu najmanje nadali. Nije zanemariv ni financijski aspekt gubitka godine koji imaju roditelji prema tom učeniku tijekom te školske godine, no on je zanemariv u odnosu na gubitak njegov društvenog i svekolikog drugog identiteta. Da sam ja kojim slučajem izgubio prvi razred Gimnazije na popravnom iz matematike ja bih bio shrvan u tolikoj mjeri da uopće ne znam što bih učinio dalje, jer sam uvijek volio biti uz knjigu a lako sam voljom jednog sadista godinu mogao izgubiti,ali hvala Bogu nisam i to mi je kasnije omogućilo upis na fakultet i diplomiranje. Što bi se konačno dogodilo da sam izgubio tu prvu godinu Gimnazije? Vjerojatno ne bi bilo ni ovog teksta koji upravo pišem.Na to ne smijem ni sada pomisliti.

Sada se postavlja pitanje kako se može unaprijediti naš školski sustav da spriječimo odnosno preveniramo buduća ponašanja, profesora, djece, roditelja, Ravnatelja, inspektora i ministara školstva? Da spriječimo svako buduće ponašanje svih gore navedenih?Da konačno spriječimo sva buduća ponašanja nas samih?

Mišljenja sam kako je naš cijeli obrazovni školski sustav postavljen na krivim temeljima. Ja se naime zalažem za programski sustav našeg školstva gdje niti jedno dijete ne može izgubiti svoju školsku godinu nikada. Mnogi će se od vas upitati kako je to moguće? Ja odgovorno tvrdim kako je to moguće ali u tom moramo učestvovati svi kroz naš sustav koji mora biti jednak za sve.

No, pođimo redom. Svi znamo kako se dijete najprije rodi, pa ima svoj predškolski program,gdje neka djeca idu u vrtiće i tu stječu prve životne i školske navike, dok neka djeca tek iz roditeljskog doma kreću u školu.

U prvom razredu osnovne škole sustav bi trebao kontinuirano pratiti našu djecu,i ukoliko bi bilo zamijećeno kako neko dijete zaostaje u programu njemu se dodjeljuje asistent,a a ukoliko ni to nije dovoljno on bi se trebao spremiti u školu za djecu sa posebnim potrebama. U 7 ili 8 razredu našu djecu bi trebalo „lučiti“ kao ovce u toru. U 7 ili 8 razredu sustav bi morao prepoznati afinitete ili sposobnosti naše djece, pa bi se tako naša djeca trebala „upisivati u škole sukladno njihovim afinitetima, sklonostima,konačno mogućnostima. Tako bi neka djeca koja vole pisati, čitati ili slikati trebala upisati Gimnaziju, neka koja vole alate upisati u strukovne škole sukladno njihovim afinitetima itd. I tu nema milosti. Tu nema „ja tebi ti meni“ kupovanja ocjena, “sređivanja“ već isključivo sukladno njihovim mogućnostima.

Kada takva djeca upišu te škole opet se sustavno prati njihov rad i napredak do polugodišta. Ukoliko neko dijete u tim školama zaostaje u gradivu treba mu dodijeliti asistenta kako bi se to stanje popravilo, a ukoliko se u tome ne uspije unatoč asistentu na polugodištu treba takvo dijete “odlučiti“ u odgovarajuću školu sukladno njegovim sposobnostima kako ne bi izgubilo školsku godinu. I tu opet nema milosti sređivanja. Pojedini roditelji, profesori ili nastavničko vijeće škole uopće ne vode računa o tome da pojedina djeca na polugodištu moraju biti ispisana iz te škole i upisana u drugu odgovarajuću kako bi spasili godinu, već se oni rukovode principom“ ja tebi ti meni“ po starom lošem običaju i na kraju godine nastupa kuća trgovačka i tko se uspije spasiti uspije a anđeli neka padaju na godinu.

Znači ovakvim sustavom u kojemu ne postoji niti teoretska mogućnost da učenik izgubi godinu njegujemo i štitimo sve kršćanske i druge vrijednosti. Ali te vrijednosti možemo štititi jedino i isključivo na način da smo svi isti i da poštujemo takav sustav. A isto tako svi znamo da treba štititi djecu koja se trude, i ne prave probleme nigdje uz svesrdnu stručnu pomoć profesora, odgajatelja i svih drugih nadležnih službi jedne škole.

Postoje također i djeca,učenici koji se ne trude nimalo, ne dolaze na nastavu bez obzira na asistente ili prebačaj u drugu školu i gdje se njima odista ne može pomoći ni na koji način. Takvu djecu treba na vrijeme ispisati iz škole i država im mora osigurati stručnu pomoć jer im je ona potrebita. No, i takva djeca odnosno učenici ne gube godinu. Oni se samo raspoređuju na mjesta kamo pripadaju.

Također treba njegovati i sustav u kojemu ne može biti svatko odgajatelj ili profesor jer on to ničim ne zavrjeđuje, unatoč njegovoj diplomi čija je vjerodostojnost jako upitna,jer ovdje je u pitanju interes naše djece.

Hoće li takav sustav jednakih vrijednosti zaživjeti ovisi od svih nas. Od naših obitelji,vrijednosti kojima nas uči naša Sveta Katolička i Apostolska crkva,od vrijednosti koje posjeduju neiskvareni profesori, Ravnatelji, inspektori, ministri i konačno svi mi. Konačno tko smo to mi? Jesmo li mi kojim slučajem kao onaj mladi otac 3/troje djece koji nije mogao prodati na tržnici više od 7/sedam gajbi svojih vlastito uzgojenih bresaka koji je došavši kući, uzeo motornu pilu i iz svog bijesa i očaja popilao sve te breskve sa punim rodom?

Jesmo li mi spremni ispilati granu na kojoj sjedimo kako bi spasili sebe i svoju djecu jer i pad je let ukoliko on ima svoj smisao?

SirokiBrijeg.info / Vlado Marušić