Ovo je priča jedne majke kojoj od 6/šestero djece 4 kćerke odoše u svijet,trbuhom za kruhom.

Sjedim pored toplog kamiona i gledam vatru koja plamti i razmišljam o svojoj djeci u tuđini. Moje misli prekida moje najmlađe dijete, sin Josip. Čita meni i svom ocu pismo „gospodinu“ Draganu Čoviću, o odlasku njegovih susjeda i brojnih obitelji iz Ljutog Doca Njemačku trbuhom za kruhom. Potaknuta tom objavom došla mi je inspiracija da i ja napišem nešto o tome. Ne da bih se obraćala političarima kako bih ih sudila za nešto što su mogli učiniti a nisu, već eto tek da izlijem svoju tugu kao majka, čije su četiri kćerke otišle od kuće jer ovdje nisu uspjele ostvariti svoje snove.

Tko je kriv? Tim pitanjem ja svako jutro kad otvorim oči upitam sebe. Možda ja koja sam ih rodila. Možda ja zato što nisam slušala kada su mi mnogi govorili da se čuvam, ta što će mi tolika djeca. Možda moj suprug koji se borio za svoje kćeri. Možda on koji je morao ići prvi iz naše kuće u bijeli svijet kako bi zarađivao svojoj ženi i djeci za kruh. On čija su djeca pisala pisma svome tati kad bi polazio na put. A on kad bi stizao na svoja odredišta pisma bi suzama zalijevao, a koja su mu ujedno davala snagu da izdrži i da se što prije vrati kući. Možda je njihov otac kriv što je prvi iz svog susjedstva otišao u rat, na prvu crtu bojišnice gdje je proveo najgore trenutke rata, gdje je vidio svega i svačega od ranjenih do poginulih. Vidio je svoga prijatelja pogođenog snajperom čiji se mozak rasuo po njemu.

Pitam se je li možda on kriv? Danas je on zaboravljeni Branitelj bez ikakvih prava, koji čak nema ni zdravstvenu iskaznicu, ni on ni njegova kćer kao ni ovo dvoje preostale djece koja su s još s nama, dok i ona ne odu za svojim sestrama ukoliko se ovakvo stanje nastavi. Ostale kćeri se sada bore za nas kao nekad kada se on borio za njih. Nekada sam se pitala bi li bilo bolje da je i on kao mnogi drugi u vrijeme rata s nama pobjegao u Njemačku. Možda bi mi danas imali ogromnu kuću, možda bi moj suprug imao lažnu skrb Branitelja, hrvatsku mirovinu te sva druga pripadajuća prava iz rata. Možda bi ja bila uvažena gospođa koja posjećuje studije ljepote i vozi dobro auto. Možda bi uživali ugled u društvu a naše kćeri se šepurile u dobrim autima.

I onda kad sve sagledam znam da ni za čim u životu ne žalim osim za svojom djecom u svijetu. Kleknem pred križ i zahvalim se Bogu na svemu što mi je dao. Ponos, koji imam na svog muža, koji je baš takav kakav je i dobar i loš i blag i ljut i zaboravljen kao Branitelj a i nesposoban da ostvari svoja prava kako su mnogi za njega rekli. Jer nije bio sposoban da kao netko posudi novac da kupi lažnu skrb. A ja, ja sam tako ponosna na njegovu nesposobnost.

Sposoban je on mnogo. On ima sposobnost straha Božjeg i takve stvari nije činio jer se Boga bojao. Činio je stvari po svom srcu koje mu je Bog dao. Možda je zaboravljen od svih ali od Boga i svoje obitelji nije. Danas ja i moj suprug živimo za dane kada nam naše kćerke dolaze u posjetu. To je velika sreća, Brzo nakon toga dođe i velika tuga, plač i suze kada odlaze i svaki put tako. I kad odu praznina tako jako i svaki put sve teže i teže.

Zadnji put kad su sve došle našoj kući rekla sam im da prakticiraju dolaske i odlaske sve odjednom da se odjednom isplačem sa svim suzama koje imam, jer pojedinačno me boli puno više. Teško je znati da će tvoja djeca možda zauvijek ostati u tuđem svijetu. Osnovati svoje obitelji. Jedna od kćeriju je već osnovala obitelj i ima malu kćer. I sada se pitam ko je kriv što je meni uskraćeno da budem baka onakva kakvu sam zamišljala da ću biti ili moj suprug djed. Zašto mi ne možemo svakodnevno uživati u svojoj maloj unučici? Puno je pitanja na koje ni sama ne znam odgovor. Mi molimo Boga da nam se djeca vrate kući jer tamo nije njihov dom,nali opet se pojavi pitanje: “što kad se vrate?“ I onda želim svim ljudima postaviti pitanje: “Tko je kriv?“ a na koje pitanje kao Damaklov mač svima nama lebdi odgovor u zraku: “Zar je važno tko je kriv!“

Majka