LJUBUŠKI – Trećeg dana obilježavanja Dana pobijenih u Ljubuškom veliko mnoštvo vjernika okupilo se u novoj samostanskoj crkvi svetog Ante na Humcu da bi se uz molitvu i u miru sjetilo svih poginulih i ubijenih u svim ratovima u prošlom stoljeću.
O kakvoj se tragediji i stradanjima radilo svjedoče i riječi uvodničarke, profesorice Marine Lovrić:
„Uobičajeno je u nas u Hercegovini da se u veljači prisjetimo svih koji su nestali ili poginuli u I. svjetskom ratu, svih pobijenih ili nestalih u II. svjetskom ratu i poraću, njih 2.279 kao i svih fratara koji su porijeklom iz naših krajeva od Studenaca do Imotskoga, ili su ovdje oko Ljubuškoga mučeni, ili su s Humca odvedeni te bez suđenja ubijeni, njih 36. Molilo se i za trojicu dijecezanskih svećenika porijeklom iz župe, kao i za časnu sestru Reginu Milas. Uključujemo u molitve i sve pokojne branitelje koji su u Domovinskom ratu poginuli na bojišnici ili umrli od posljedica rata u kojem su branili svoja i naša ognjišta. A njih je točno 105 i još 3 civilne žrtve, dvoje djece i jedna majka, medicinska sestra“.
U spomen na 39 svećenika i časnu sestru kojima nitko nije upalio svijeću na grobu na simboličan način mladi iz humačke Frame za svakog od njih zapili su svijeću i položili pred oltar, a molitvu za sve pobijene izmolio je jedan od novaka humačkog Novicijata.
Svečanu svetu misu je slavio humački gvardijan fra Velimir Mandić u koncelebraciji više od dvadeset svećenika, a slavljenje svete mise svojim pjevanjem uveličao je veliki župni zbor svetog Ante pod ravnanjem prof. Zdenka Vištice.
Prigodnu propovijed fra Velimir je započeo spomenuvši se strašnog zločina u Huda jami u Sloveniji i pročitao potresno oproštajno pismo trudne majkeIvanke nerođenom djetetu koju su ubili partizani bez suda i ikakvog razloga.
“Poštovana braćo i sestre, dragi vjernici dok smo još u mislima o pravim svjedocima vjere u uskrslog Isusa u nama se budi kršćanska znatiželja kako su naši pobijeni preci djedovi i pradjedovi, braća, stričevi rodbina kao i naši fratri i časne sestre prihvaćali svoju smrt. Zanima nas jesu li i oni kao mnogi mučeni prvi kršćani onako bez mržnje bez težnje za osvetom, praštali i prihvaćali svoju smrt? Zanima nas i to jesu li slijedili Isusovu zapovijed Ljubite neprijatelje? Od svjedoka saznajemo da su sve to činili i mirno prihvaćali smrt bez želje za osvetom. Ono što se pozdan zna je da su se fratri na Širokom Brijegu prije nego će ih ubiti međusobno ispovijedali i molili. To je najveći dokaz njihove vjere i vjere u vječni život. Njih nije trebalo podsjećati na godinu Milosrđa, a nas sedamdesetak godina poslije očito treba, stoga nas danas i papa i Crkva potiču da milosrđe koje nam nudi nebeski Otac. To nam je prigoda da se još više ujedinimo u molitvi za svoje pokojne, za njihove mučitelje, a i za nas žive da dobijemo novi oprost od svih dosadašnjih grijeha, rekao je između ostalog fra Velimir.
Mile Kraljević / Radio Ljubuški
