Ponekad se čini da je jedini način da vas djeca poslušaju vikanje. Saznajte kako izbaciti nepotrebno vrištanje – i uživajte u procesu
Roditelji sami kažu da najčešće viču jer žele da ih djeca slušaju, ali ona odbijaju suradnju. Kada obećanja, moljenje i prijetnje više ne funkcioniraju, deranje može izgledati kao jedina opcija. Pogotovo ako nemate vremena, a djeca se ponašaju se van svih granica i borba za moć počinje.
Po istraživanju objavljenom u The Journal of Marriage and Family 89 posto roditelja viče na djecu. Ipak, to nije dobar osjećaj. Poslije vjerojatno imate osjećaj krivnje i želite da ste se nosili sa situacijom na bolji način. Jedan od problema jest i da vikanje na djecu ne pomaže da se fokusiraju na ono što želite da naprave.
“Dječji prirodni obrambeni mehanizam jest da se jednostavno ‘isključe’ kad vičete. Djeca će se možda izderati natrag ili čak smijati, ali neće shvatiti poruku. Često vikanje može potaknuti pojavu simptoma anksioznosti kod djece i dovesti do začaranog negativnog kruga u komunikaciji, koji je kasnije teško razbiti”, objasnila je edukatorica za roditelje Katie Hurley za Positive Parenting.
Pa kako onda odgojiti dijete bez vikanja?
1. Rano postavite granice
Ponekad se roditelji užasavaju potencijalnih suza, sukoba ili protesta koji mogu doći s postavljanjem granica pa ih izbjegavaju. Zašto je to problem? Praksa izbjegavanja postavljanja granica do posljednjeg trenutka, dovodi do frustracije i ogorčenja s roditeljske strane. I onda se zaderete, dijete se zapanji, plače ili isključi. Rano postavljanje granica znači da je problem uklonjen prije nego što ‘naraste’ i dođe do neprestanog vikanja.
2. Držite se postavljenih granica i ne zaboravite potvrditi svoje osjećaje
Postavljanje granica može uznemiriti dijete. No, nepopuštanje i držanje granica pomaže djeci da nauče vjerovati roditeljskim smjernicama. I iako ne možete promijeniti svoje ili djetetove osjećaje, možete ih prihvatiti i suosjećati s njima. Vrlo je korisno potvrditi osjećaje i vjerovati da će vaše dijete moći osjetiti osjećaje i krenuti dalje.
3. Prilagodite očekivanja
Mala djeca sve diraju, predškolska djeca pitaju ‘zašto’ oko 300 puta dnevno, djeca u školskoj dobi često nemaju interesa za obavljanje domaće zadaće kada mislimo da je vrijeme da to naprave. Kada su očekivanja u skladu sa sposobnostima djece (u tom trenutku!), bolje mogu prihvatiti naše zahtjeve i vikanje više nije potrebno.
4. Postavljajte pitanja koja pozivaju na suradnju
Pitanja motiviraju djecu da uzmu zadatke u svoje ruke. Ako pitate “Što još trebaš napraviti prije nego _____?”, to je pitanje koje poziva na suradnju. Ovakvo pitanje funkcionira zato što im dopušta da se osjećaju sposobnima i kompetentnima. Znači, umjesto da se ujutro derete “zašto još nisi oprao zube, gdje su ti tenisice, zašto si još u pidžami” jednostavno pitajte ” što još trebaš napraviti prije izlaska iz kuće?”.
S djecom ćete se najlakše dogovoriti ako razgovarate licem u lice ili, još bolje, u razini očiju. Tako ćete se povezati prije nego ih zamolite da nešto naprave. Kad pričate s njima na ljubazan način, modelirate divan način komunikacije na koji će onda vaše dijete stupati u interakciju s kolegama, braćom i sestrama, nastavnicima i prijateljima.
