ŠIROKI BRIJEG – Jedna draga djevojčica zdanje s natpisom “Nikad nije kasno”, proročki je, iako zabunom, naslovila “Nikad ne odustaj”. Rekla sam njenom ocu tada kako je to strašno moćna izjava i jednom ću je upotrijebiti. Eto, jesam u ovom nazivu.

Ponekad smo mi sami sebi krivi. Priznajem, ali ne odustajem.

Neki dan sam poslušala jedno predavanje, iako predavatelj to naziva duhovna obnova i moram priznati sad mi je nešto malo jasnije. Zapravo, potvrđena su moja prijašnja razmišljanja i djelovanje.

Istina, ima tu još rada na sebi, ali kako sam ja razumjela na dobrom sam putu.

Kako rekoh, često smo sami sebi krivi.

Mi stvarno ne znamo šta imamo. Ili se ne znamo koristiti time.

Evo na primjer aktualna tema provjere diploma, svjedodžbi. Navodno je donesena zabrana provjere diploma gospode u parlamentu. Iskreno, ja mislim da ovi što to iniciraju ne znaju to odraditi.

Mi u ZHŽ imamo za to uigran tim već odavno. Samo ljudi ne znaju kome se treba obratiti.

Pokazat ću vam na svom primjeru kako su to odradili.

Netko je bio jako sposoban kad je trebalo provjeriti moju svjedodžbu, a netko je malo kršio zakon, ali sad je to prošlost, na njegovu dušu.

Činjenica kako je potvrđeno da sam redovito pohađala i završila školu, a drugi kandidat pri zapošljavanju polagao i nakon isteka natječaja priložio svjedodžbu sada nije tema, zapravo njima nije ni bila. Bilo je bitno samo utvrditi kako je duplikat moje svjedodžbe imao tehničku grešku kako bi se opravdalo poništavanje natječaja i ne primanje mene na posao.

Kad sam tri godine kasnije, na sličan natječaj, priložila svjedodžbu bez greške, opet su primili istu osobu, samo s njenom uredno završenom školom što je potvrda da su mogli i nekog od nas dvoje drugih kandidata, ali o tom po tom.

S osvrtom na predavanja u kome frapredavatelj kaže kako ne bismo trebali kopati po starim ranama, jer nas to ranjava uvijek iznova, dodat ću još nešto.

Naravno, ne slažem se s njim. Naime, kad je u pitanju razlog ne kopanja, ako hoćemo istinu ostaviti zakopanom, onda je to u redu. Ako hoćemo istinom svjedočiti za pravdu, moramo biti spremni i na malo boli. Kao da me ne boli i drugo svašta? Zabolila me noga operirana prije dva mjeseca od stajanja na predavanju, pa neka, proći će.

Zatim kao zašto stalno pričamo o tim svojim sudbinama, težim, lakšim?!

Stvarno, ako to misli zašto propovjedamo o Isusu,o sv. Franji, Stepincu, mučenicima, mučenicama… Koliko ja razumijem, ne kako bismo kopali po njihovim ranama, nego kako bismo cijenili njihovu žrtvu i ne činili nekome isto.

Zato je to što takvi tumače samo još jedna metoda zamantavanja ljudi kako bi odustali od “istjerivanja pravde”.

Vidi molim te, koji izraz… ono kad mi kažu: “Šta ti istjeruješ neku pravdu?!”

Netko se usudi istjerivati, ne daj Bože vraga, mi ne bi smjeli pokušat “istjerati” pravdu.

Nije otkrivanje istine uvijek “istjerivanje pravde”. Evo ja sada ništa osobno neću dobiti kad vam iznesem kako poznajem ljude koji znaju, mogu i/ili imaju zaštitu zaviriti u svačiju dokumentaciju.

Neću dobiti ništa ni što ćete vidjeti dio načina kako su me onemogućili u zaposlenju. Ali me ni ne boli. Zašto bi me boljelo? Trebalo bi njih, koji su me spriječili u ostvarenju svojih prava, boljeti. Posebno bi trebalo boljeti, ali to je već proširena priča, ministra, u ovom slučaju Vjekoslava Čambera, koji je poslao obavijest svim školama koju školu trebaju imati (ako nemaju trebaju položiti razliku za novo zvanje ), ljudi koji rade na određenim radnim mjestima. Em’ lupio pogrešno,računalni tehničar za mjesta administratora, em’ prosuo i sebe i ove u školi, jer Obavijest nije ni zakonski ni podzakonski akt i nisu ju trebali slijediti. A što sad, možda je i on i njegova pravna služba kupila diplome?!

Pa bi još jače trebalo boljeti one što su na to nasjeli i kupili te škole, kraj svojih već završenih škola.

Posebno jako trebalo bi boljeti sve članove školskog odbora koji nasjednu na u ovom slučaju ravnateljevu priču, čitaj: “štelu”, nekome da ga zaposli, jer iako su to sve neki visokoobrazovani ljudi, ispadnu… ako sad kažem glupi tužit će me možda… ako kažem nepošteni, isto… ako ih pitam jesu kupili diplome?! Upsss!

Isto toliko trebalo bi boljeti osobu koja je sve ovo bila spremna “odraditi” kako bi došla do posla, a već ima svoju regularnu diplomu.

Neopisivo jako trebalo je boljeti svakog prosvjetnog radnika, uključujući naše vjeroučitelje, koji su, makar na jedan ispit izišli i položili ga, taman da su sve ostale kupili, oprostite mi, znam da nije tako, samo ističem da sad mislim kako ima i toga, dakle kad sam govorila o ovome. Ili danas, kad malo više govorimo o ovome, ali već pod morfijem od bolova.

Zanimljivo, a mene ne boli više. Je li moguće da je moja bol prešla na druge?! Haj’mo znanstvenici, bez kupljenih doktorata, proučavajte malo taj fenomen.

Za ovog predavatelja koji je, usput rečeno, također visokoobrazovan, mala digresija još. Može li on shvatiti kako postoje ljudi koji su spremni podnijeti bol kako bi druge možda spasili boli? Poznaje li on ijednog misionara, davatelji krvi ili organa, ijednog branitelja?

Kako to da nije to prepoznao?! Kako to da to ne cijeni i podupire. Nego se, onako uopćeno govoreći, obrušava na masu govoreći im šta on misli, a ne uzimajući u obzir zašto je to tako.

Npr. ljudima koji su život proveli radeći van domovine ukazuje kako im ne trebaju ogromne kuće u domovini, a nikad nisam čula, ali možda ja nisam čula, ispravite me, kako govori nekima: “Šta će vam kuće u Hrvatskoj i po svijetu? Dosta u Hercegovini jedna, dvije.” Ili: “Šta će vam tolike diplome, još lažne ili kupovne?”

Ljudi moji, nisu te “tajne” diplome kao potajno krštenje u komunizmu. To se tad činilo da se očuva vjera. Makar i tajno, neka nas na broju!

Ovo s kupovinom diploma je pak da se izgubi vjera. Vjera u sustav iza koga su ljudi. Ljudi u odborima, inspekcijama, ravnatelji i upravitelji. Naši ljudi!

Moram se zasmijati. Facebookom kruži jedna crnohumorna pošalica:

“Ljudi moji, ove će medicinske sestre sa kupovnim svjedodžbama pobiti više Nijemaca nego partizani.”

A ja se pitam koliko će nas, ili su mogli, pobiti oni s pravim diplomama koji su, zbog malo straha od malo rana i boli, šutjeli o svemu i pravili se da ne vide?

Trebalo je “čistiti rane”, makar i bolljelo, da se ne zagnjoje, kako bi zacijelile.

Ali jok…samo ih zakamuflirati. Zalijepiti neki pečat, gurnuti u ladicu. Imamo najveće ladice na svijetu!

Trebam li spominjati obespravljene iz drugih kategorija?! Branitelje?! I njih lažu kako se ne može provjeriti. Može, može. “Nikad ne odustaj!!!”

Vidjet ćete.

Priznajem ja ne nazirem još kraj agonije.

Osim?! Osim ako ne angažiramo tim za stručnu provjeru diploma i drugog.

Toplo preporučujem g. Nadu Đerek i g. Miroslava Bošnjaka.

Kao dokaz prilažem šta su oni u stanju odraditi kad se udruže.

Ako ih malo zaboli, žao mi je. Savjetujem neka se stisnu malo, proći će. Znam iz iskustva.

Mogu malo pretrpjeti za znanost. Ipak se radi o ozbiljnim stvarima kao što je “tko nam priključuje infuzije i drži državne pečate u rukama”?!

Uffff, pečati… to je za novu priču.

Dodajem jednu potvrdu, koju je jedan ravnatelj dao drugome, a pazite sad, a i piše na njoj kako se samo daje u svrhu reguliranja osobnih prava. Meni to znači da je g. Bošnjak bio iznad zakona kad je ovim putem tražio provjeru i to nakon provjere koju je izvršila prosvjetna inspektorica, dok mu je ovaj drugi proslijedio faksom. Čas posla!

Priložiti ću i zapisnik prosvjetne inspektorice koja je, kako rekoh, već ranije stručno odradila provjeru moje svjedodžbe. Dakle žena zna kad hoće.

Evo zaboli me… oprostite… ma poroći će.

Provjerila, pa kad je vidjela da je sve u redu naložila da se poništi natječaj, ali ne i da se ponovi, a natječaj se ne može poništiti ako je već bio izbor… po zakonu, ali tko šljivi zakon. Oni su ZAKON! Kažem vam. Treba ih angažirati i neka nam svima odrede sudbinu.

Svjedočim, boli, ali prođe nakon nekog vremena.

Evo ni noga me jutros više ne boli, mogu i na drugo predavanje.

Možda bude tema o izgnanstvu i načinu kako se nositi s tim problemom i kako izdržati mržnju koji siju oni koji ne razumiju što je nepravda, a čine ju. Kako biti dobar Bogu, ako nisi ljudima? Ako im kriješ istinu, jer se bojiš malo boli? Nadam se, jer obnova je u čast blaženog Alojzija Stepinca… koji je živio i umro za istinu i pravdu, kako sam čitala, u teškim bolovima, od trovanja čak.

Ružica Zeljko / SirokiBrijeg.info