Iako su bh. Hrvati konstitutivan narod u BiH, Republika Hrvatska (preko Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH) na godišnjoj razini podupire različite programe i projekte iz područja obrazovanja, znanosti, zdravlja, kulture i drugih područja, kojima je cilj stvaranje gospodarskih i socijalnih uvjeta za održivi opstanak i ostanak Hrvata u Bosni i Hercegovini. Temeljni kriterij za odabir programa i projekata je da se njihovim financiranjem u znatnoj mjeri i dugoročno pridonesi održivom opstanku, povratku i ostanku Hrvata u BiH.

Riječ je o strateškom projektu ulaganja Vlade RH u Bosnu i Hercegovinu. Ako uzmemo u obzir da je Bosna i Hercegovina jedna od rijetkih država s kojima Hrvatska ima pozitivnu vanjskotrgovinsku bilancu, pomoć Hrvatima u BiH nije samo ustavna obaveza RH nego i dugoročna investicija.

Iako je početkom i sredinom devedesetih godina vladao košmar po tom pitanju, pa su mnogi nekažnjeno i bezobzirno (i)sisali hrvatski državni proračun, utemeljen je Središnji ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske, preko kojeg bi se navodno podrška krucijalnim projektima trebala bolje usmjeravati i u konačnici kontrolirati.

Povod za ovaj tekst je i Odluka o dodjeli potpore za posebne potrebe i projekte od interesa za Hrvate izvan Republike Hrvatske za 2017. od 22. 5. 2017.

Riječ je solidnim financijskim sredstvima koja se redovito dijele po političkoj i prijateljskoj liniji, pa tako imamo situaciju, u kojoj se velikodušno financiraju raznorazne udruge i organizacije, od kojih su neke čak i fiktivne, podobni pojedinci i kulturno-umjetnička društva, dok se kapitalni projekti ignoriraju. Površan pogled na korisnike, udruge i institucije koje su dobile značajna sredstva iz hrvatskog proračuna lako odaje da je većinom riječ o subjektima koji nemaju iskustvo transparentnog funkcioniranja. S druge strane, nemoguće je utvrditi je li se nadležno Povjerenstvo uopće pridržavalo uvjeta natječaja i jesu li najbolji projekti dobili podršku Vlade RH.

Ne dovodim u pitanje važnost pomoći koja iz Republike Hrvatske dolazi Hrvatima u BiH, nego se radije pitam gdje odlaze ti silni novci koji bi navodno trebali služiti „očuvanju hrvatskog identiteta, odnosno promicanju hrvatskog jezika, kulture, tradicije i jačanju položaja hrvatskog naroda izvan Republike Hrvatske“.

Iako se službenoj stranici Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH može se pročitati da je uvedena kontrola korištenja sredstava, nikad nisu objavljena izvješća o nadzoru i kontroli utrošenih sredstava, nego se samo piše o značaju institucija kojima su odobrena značajna financijska sredstva. Isto tako, činjenica je da BiH nema USKOK te da hrvatski USKOK ne može istraživati slučajeve u Bosni i Hercegovini. U takvim se okolnostima pokazuje zabrinutost kako o donaciji, tako i o namjenskom trošenju donacije RH Vlade. Međutim, do danas u Hrvatskoj nije pokazana volja za rješavanjem tog problema i transparentnim financiranjem projekata koji bi navodno trebali predstavljali dugoročnu strategiju opstanka Hrvata u Bosni i Hercegovini. Bilo kako bilo, građani Republike Hrvatske (i svi oni koji su zainteresirani za ovu problematiku) zaslužuju transparentne informacije o kriterijima i načinu raspodjele pomoći te postignutim ili nepostignutim ciljevima, a ne samo objavljivanje popisa korisnika.

S druge strane, kad je riječ o političkoj strategiji opstanka Hrvata u BiH, dolazimo do nikad nerazjašnjene podjele odgovornosti: što je točno čija zadaća? Na stranu to da financijska pomoć RH za projekte u BiH redovito završi u džepovima lokalnih poglavica i njihovih službenika, činjenica je da većina bh. Hrvata još uvijek nije raščistila sa sobom pitanje vlastitog identiteta. Iako u BiH danas ne postoji određena hrvatska politička opcija koja zagovara bilo kakvo priključenje Hrvatskoj, bh. Hrvati još uvijek odbijaju prihvatiti Bosnu i Hercegovinu kao svoju jedinu državu, te uporno očekuju od Republike Hrvatske nekakvo čarobno rješenje.

No, buljenje preko granice u RH i priželjkivanje da RH sama od sebe riješi sve političke probleme bh. Hrvata je jedna velika utopija. Hrvati u BiH imaju svoje političare koji su masno plaćeni da se (iz)bore za položaj vlastitog naroda u Bosni i Hercegovini.

No, drugi je par rukava što su od hrvatskih političara u Republici Hrvatskoj jedino gori hrvatski političari u Bosni i Hercegovini. Njima, jednostavno rečeno, Hrvatska nije ni bitna, ali je problem što im je BiH još nebitnija.

Dalibor Milas / Herzegovina.in