Nevjerojatna je količina pohlepe, samoljubivosti, prevare i gnjeva koja vlada u političkom i jednom dijelu društvenog života ove države. Ovaj politički dio se prelijeva i preko granica ove države na one naše susjede koji se previše miješaju u naše unutarnje stvari. I ne, ne misli se na službenu Republiku Hrvatsku. Ali je Hrvatska i njeno djelovanje primjer političke nedosljednosti s druge strane.

Naime, Hrvatskoj je obveza jednim dijelom briga za Hrvate u BiH. Ta briga je financijska u hvale vrijednom konstantnom pomaganju Sabora RH koji podupire razne projekte i ustanove od važnosti za Hrvate, ali je poželjna i kada se gledaju prava Hrvata kao naroda u BiH koji na papiru posjeduje svoju konstitutivnost i jednakopravnost. Čim se Kolinda Grabar – Kitarović sa par rečenica uplete u unutarnje stvari BiH i prava Hrvata kao njenog konstitutivnog naroda, na njenu adresu iz nekih sarajevskih političkih krugova stiže opaska da se miješa u unutarnje stvari ove države.

Kako se može napasti nju da se miješa u unutarnje stvari BiH kada spominje Hrvate u BiH kao svoje sunarodnjake i svoju Ustavnu obvezu? Kako se miješa u unutarnje stvari kada spominje migrante kojih ima ogroman i neutvrđen okvirni broj, a nalaze seuz samu granicu države kojoj je predsjednica, a među njima ima sigurno i osoba sumnjivih namjera jer to svojim ponašanjem sami pokazuju. A kada je Stipe Mesić prijetio slanjem vojske na granicu sa RS-om, koja je, koliko je nama poznato, i dalje dio BiH, iz istih političkih krugova nije dolazila ista retorika napada na miješanje u naše unutarnje stvari jer on je istinski prijatelj Bošnjaka, čim je protiv i Srba ali i Hrvata. Rekli bi neki ironično, eto vam ga.

Više se u unutarnje stvari BiH miješaju iz Srbije koja i danas jednim dijelom sanja da će se spojiti sa RS-om. Valjda se oni smiju miješati u naše međusobne odnose jer iza Srbije stoji Rusija, kao što se Turska smije umiješati pošto je ovu državu u amanet Turskoj ostavio njen nekadašnji predsjednik, a njegov sin danas mora sprovesti taj amanet u djelo. I ovdje onda nema nelogičnosti na pretek, dvostrukih mjerila, stvaranja predodžbe o većim pravima na nešto jednih u odnosu na druge?

Idealna usporedba u vezi s političkim igricama na koje u ovoj državi nasjeda određeni broj građana iz svih naroda postoji ali dolazi iz kršćanstva i valjda se oni koji nisu kršćani u ovoj državi neće naći uvrijeđeni kada upotrijebimo tu usporedbu i kažemo da u njihovim izjavama i djelovanjima stanuje šest od sedam smrtnih grijeha, svi osim neumjerenosti u jelu i piću ali su neumjereni u činjenju ostalih šest. Oholo se ponašaju, škrti su u ispunjavanju vlastitih obećanja ali i tuđih uvjeta i želja, svojom retorikom čak bludniče nad narodom i njegovom sviješću odnosno nad zdravim mozgom, zavidni su na druge i ono što posjeduju pa što god to bilo, a zatim, i političari i narodi koje vode se ponašaju isto, srdimo se jedni na druge i na kraju, lijeni smo za popravljanje situacije.

Ima li mjesta alternativi ili je baš onako kako kažu? Je li baš svaka riječ koja dođe od vladajućih, od političara kao predstavnika najjačih stranaka iz svakoga naroda pa samim time i naroda kojega predstavljaju, je li baš svaka na mjestu? Isto kao da se masa hipnotizira kada Srbima progovori Dodik, Hrvatima Čović a Bošnjacima Izetbegović. I nije to baš dobro jer njihove retorike su često incidentne pa ako se provedu u djelo, pogotovo neće biti dobro.

Izjave Milorada Dodika kao novog/starog predsjednika stranke osnovane nakon rata, potpomognute ministrom iz Srbije, hrabre Srbe u BiH da neće nikada RS biti muslimanski(???) kao da se radi o sustavnom planu da takav bude. Izjave hrvatskih političara da Federaciju žele učiniti Bošnjačkom a preko nje takvom žele napraviti i državu, također idu u istom smjeru, a ista ta politika tjera ljude van i ostavlja Hrvate samo u granicama „Hrvatskih“ županija kao da treba zaboraviti povijest i sve dične i slavne Hrvate Bosne, a zapjevat će po potrebi Thompsona i pjesmu „Bosna“. Naravno, i izjave od čelnika SDA da je samo njihov patriotizam ispravan, da svi drugi rade na rušenju države, bude nagon kod Bošnjaka. U svim tim izjavama ima i istine.

Ipak, učestalo trovanje takvom retorikom plaši i hipnotizira ljude do te mjere da se svako malo spominje sukob, novo zveckanje oružjem svira svoju melodiju. Zapitajmo se samo, ako zarati, tko će voditi taj rat na sve tri strane i odakle? Hoće li političari ići na prve crte obrane ili će zapovijedati iz sigurne udaljenosti, tko će biti na prvoj crti i kome će davati zapovijedi, i koji od njih će biti „dostupan“ jer smo sigurni da u svakom narodu ima političara koje bi iz vlastitog naroda htjeli „poništiti“, a onda krenuti dalje?

Dajte, molimo vas lijepo, ne plašite narode ove države novim ratom jer ni rane od prošlog nisu zarasle. Ili to i jest cilj, pošto na Balkanu puca svako malo, za svježih rana tako da se, kada se kronologija ratovanja uzme u obzir i uz nju politika „oka za oko i zuba za zub“, nisu ohladile ni one rane od Kosovske bitke?Znamo i to da, ako opet zarati, bit će malo više frankfurtskih i inih bojni.

A prvo i osnovno pitanje bi trebalo biti kome je rat uopće potreban? Prolijevanje krvi poradi nečega što neće biti riješeno ni novim ratom ni nakon njega jer bi opet sudbinu ove države odredili protektori iz Bruxellesa, Moskve, Ankare, uz odobravanje onih iz Beograda i Zagreba, baš kao što je bilo i prošli put, i opet bi mnogi hrlili po plaću u Sarajevo kao glavni grad države. A ako nestane države, nestat će i mnogo nas, jer da je vanjskim silama bilo u interesu da ova država ima tri glavna grada, ne bi bilo ni Washingtonskog sporazuma ni ovakvog uređenja, a onda ni ovakve podjele vlasti koja čini sasvim dovoljno da do danas preživljava na plećima svojih građana, a od danas i na ispiranju mozgova, plašenjem, i znaju hrliti po glas prije izbora, a poslije izbora hiniti zabrinutost u vlastitoj inertnosti po pitanju sustavnog rada na normalno suživotu koji im nije po volji jer im ne donosi dobit. I gle čuda, krivimo političare za ovakvo stanje. Ne, ja i ti smo krivi.

Marko Čuljak / Dnevno.ba