Svjedoci smo trenutnog vremena kada je sasvim sigurno stanje napuhanog i često preuveličanog stanja corona virusa iza nas.Svi su odahnuli, stanje se normalizira, ljudi se vraćaju svojim poslovima i uhodanim aktivnostima, poljoprivreda je u punom zamahu, popušta ono stanje straha i neizvjesnosti barem kod onih koji su strah imali.
Malo po malo, mic po mic, vratilo se u puni pogon i radno vrijeme Županijskih i Federalnih institucija, privatni sektor također, radno vrijeme uslužnih djelatnosti, trgovine su povećale radno vrijeme, počele su raditi pijace, frizerski saloni, kozmetički saloni, teretane, stomatolozi, kafići i drugi ugostiteljski objekti, dječji vrtići također, Crkve su sve punije i sve je to očekivano i u redu.
Ali ono što sasvim sigurno jako zabrinjava, izgleda sve osim Županijsku Ministricu obrazovanja i djelatnike istog ministarstva, je činjenica da o školskoj djeci nitko od odgovornih nije pokazao niti minimum interesa, niti je poduzeo bilo kakvu inicijativu da se djeca vrate u školske klupe, da se spasi što se spasiti da od školske godine. Žalosno ali istinito! Tek je nekolicina zabrinutih roditelja na čelu sa pojedinim predsjednicima Roditeljskih vijeća svjesna činjenice koliko je nastava u školama bitna i nezamjenjiva, pokrenula inicijativu oko povratka djece u škole.
Da žalost bude veća resorna ministrica je tek prije desetak dana prvi put od izbijanja krize organizirala sastanak sa ravnateljima škola u Županiji i da bi žalost bila potpuna na istom sastanku se nije donijela nikakva odluka osim da će se ponovo sastati. Pitamo se stoga zašto takav odnos prema djeci u koju se svi političari kunu i zašto takav odnos općenito prema obrazovanju? Zar takav odnos zorno ne pokazuje gdje su djeca i gdje je obrazovanje na listi prioriteta županijskih čelnika.
Povežite sada činjenicu da je naša Županija kao i druge u Fedraciji (ali za druge nas ne briga), zadnjih nekoliko godina preplavljena ljudima sa kupljenim diplomama koji su na žalost sa takvim diplomama dobili i zaposlenje, odnosno oni već zaposleni znato napredovali na svojim radnim mjestima, onda će te dobiti dio odgovora zašto je obrazovanje u ŽZH doživjelo svoje najcrnje dane i zašto se djeca ne vraćaju u škole.
Osjećaju ogorčenosti roditelja ali i svih dobronamjernih ljudi koji su zabrinuti za budućnost na ovim prostorima, pridonosi i činjenica da su u Federaciji BiH prije škola sa radom počele raditi i kladionice koje su potpuna suprotnost obrazovanju i napretku djece. Izgleda kako kladionice imaju jači lobi!
Eto to je naša stvarnost vjerovali ili ne.
I onda u pokušaju spašavanja školske godine, odnosno želje da djeca što više nauče predsjednici Roditeljskih vijeća Županije ŽZH pomalo i očajnički pišu pismo ministrici obrazovanja ŽZH u kojem traže odgovore na neka pitanja i sugeriraju istoj da se nastava nastavi.
A onda opet na scenu stupa nečuvena bahatost i represija vladajućih gdje se uopće ne pokazuje želja da se suvislo ili bilo kako odgovori i pokrenu aktivnosti za početak nastave, nego u maniri onih koji su za slobodu mišljenja i izražavanja ljude slali na Goli otok i u tamnice, istražuje se tko je to bio „tako drzak i bezobrazan“ da se usudio napisati neko pismo i nešto tražio.
Ministrica je odmah proslijedila pismo ravnateljima škola, a ovi odmah zvali predsjednike Roditeljskih vijeća da izraze svoje nezadovoljstvo kako je se to moglo desiti.
Čak je i predsjednik Vlade ŽZH na sjednici Stožera CZ imao to isto pismo u ruci i čitao ostalim članovima dijelove pisma koji su ih tobože uznemirili, a da nije niti okom trepnuo i zapitao se što je sa školskom djecom i početkom nastave.
Pismo je čitano i u srednjim školama sa željom da se utvrdi tko „ima prste“ u pisanju istog, što nas opet podsjeća na dokazane metode kojim se služila zloglasna Udba.
Interesantno je u isto vrijeme kako se nisu zapitali o stvarnim razlozima pisanja pisma jasno pokazujući koliko im je uistinu stalo do mišljenja roditelja koji kulturno i civilizirano upozoravaju i traže odgovore.Istina je da su i prije ovoga pisma dobili pismo iz srednje škole, a sasvim sigurno pismo nije pisano tek iz obijesti roditelja nego iz nasušne potrebe.
Ono što je također zanimljivo i tužna i pretužna stvarnost, a to je da nitko iz Ministarstva obrazovanja ŽZH, pa ni sama ministrica niti jednom do sada nisu od članova Stožera CZ zatražili ponovni povratak djece u školu.
Naravno da se onda nameće zaključak da je očito da samo ministarstvo ali i škole ne žele nastavak što se u kuloarima sve glasnije spominje, jer zašto bi sami sebi nametali obvezu odlaska na posao kad uredno primaju plaću a ne moraju održavati nastavu u školi.
Kako javnost ali i nastavno osoblje ne bi stekli krivi zaključak i zauzeli pogrešan stav prema roditeljima istina je to da su u spomenutom pismu od strane predstavnika roditelja učitelji i nastavnici pohvaljeni za svoj rad u aktualnim uvjetima i odato im je priznanje, ali tako isto im je poslana i jasna poruka da se roditelji ne mire sa trenutnim stanjem.
Roditelji za svoju djecu, kada već to ne rade oni koji su za to plaćeni, samo traže da na listi prioriteta budu ispred frizerskih salona, kafića, teretana, kladionica i drugih drugorazrednih sadržaja.
Nije li se dakle kada je sve to pokrenuto moglo i trebalo dozvoliti i djeci povratak u školske klupe?
Postavlja se pitanje hoće li ministrica i njeni suradnici ili netko treći odgovarati za grijeh koji su očito počinili propustom, gdje su bitno i nepovratno oštećena djeca?
Jesu li djeca i u vrtićima i u školama samo djeca, samo jedni mlađi a jedni stariji? Po kojim to onda kriterijima jedni mogu, a drugi ne mogu? Do kada će roditelji biti ti koji će raditi posao onih koji su za to plaćeni? Dajte nam odgovor, toliko smo valjda zaslužili.
Roditelji čija djeca ne idu u školu
(imena poznata uredništvu portala SirokiBrijeg.info)
