LJUBUŠKI – Dvadesetšestogodišnja Marija Boras ponosna je vlasnica titule najbolje sportašice Općine Ljubuški za 2015. godinu. Riječ je o devetnaestom po redu izboru najuspješnijih sportaša i sportašica Ljubuškog, a odluku o najboljima, u organizaciji Službe društvenih djelatnosti, izvršili su ljubuški novinari. Da je upriličeni izbor u potpunosti opravdan, svjedoče brojni uspjesi ove rukometašice koja djeluje u ovom sportu već 15 godina.
Od desete godine
“Rukomet sam počela trenirati već u desetoj godini života. Budući da se radi o poprilično grubom sportu, često sam se znala zapitati zašto je to bio moj odabir. No, to je ipak bilo jače od mene. Trenutno sam aktivna u ženskom rukometnom klubu Izviđač u Ljubuškom, a okušala sam se i u Hrvatskoj te godinu i pol dana u Mostaru u Zrinjskom“, kazala je za Dnevni list Boras. Inače, ona je studentica socijalnog rada na Sveučilištu u Mostaru, a treniranje i studij koji uskoro završava uspješno usklađuje. Ističe kako je, što se tiče financijskog dijela, isplativije igrati u Ljubuškom. A ako je suditi po ambijentu i ugođaju, rado bi izabrala Split.
“Za povratak u Ljubuški, osim financijske situacije, bila je presudna i ozljeda zbog koje nisam mogla jedno vrijeme trenirati. Što se tiče sadašnjih obveza, svakodnevno odlazim na trening, a uz to već godinu i pol djelujem i kao trenerica za mlađe uzraste“, rekla je Boras. Dodala je i to kako je jako zadovoljna i sretna što svoja rukometna umijeća može prenijeti i na mlade rukometne nade.
Naša sugovornica ovom se prigodom prisjetila trenera koji su je naučili osnovama u ovom sportu, a s radošću je govorila i o svojoj obitelji u kojoj su se skoro svi članovi bavili rukometom.
Odlazak u inozemstvo
“Prvi trener kojeg se sjećam bio je Slaven Tomić, a prva osoba koja me je, da tako kažem, naučila rukometnim osnovama bio je trener iz Splita Zvonko Papak koji je sada u mirovini. Njemu dugujem veliku zahvalu za sva moja postignuća. Naravno, zahvalna sam i svojoj obitelji od koje sam naslijedila ljubav prema rukometu“, kazala je ona, dodavši kako joj je majka bila rukometna golmanica, a i brat je krenuo rukometnim stopama te je zapažene rezultate ostvario u rukometnom klubu Izviđač. Budući da smatra kako je Ljubuški perspektivan grad koji je iznjedrio jako puno talentiranih sportaša, Boras nije očekivala da će baš nju, drugu godinu zaredom, izabrati za najbolju ljubušku sportašicu.
“Koristim ovu prigodu da se javno zahvalim svima onima koji su sudjelovali na izboru za najboljeg sportaša i sportašice Općine Ljubuški. Zahvalu upućujem i svom bivšem treneru Ivanu Lovriću, kao i svojoj sadašnjoj trenerici Korneliji Klinac“, istaknula je Boras koja pokazuje optimizam na upit vidi li se u budućnosti i u inozemstvu.
Kako kaže, nijedna opcija nije isključena, pa tako i odlazak u rukometne vode preko granice. Po njezinim riječima, u klubu u kojem djeluje za sada vlada jako dobra situacija. Već se krenulo s pripremama za prvenstvo do kojeg je ostalo oko mjesec dana. Treninzi su jako kvalitetni, a i ambicije su jako dobre po pitanju uspjeha i što boljeg mjesta na bodovnoj ljestvici. Razgovor s ovom mladom sportašicom nije mogao proći bez upita što savjetuje onima koji se žele okušati u treniranju rukometa.
“Preporučila bih roditeljima da dopuste svojoj djeci da treniraju. Ne mora to biti rukomet, ima i drugih sportova u kojima se mogu okušati. No, u svakom od njih je bitan predan rad i marljivo zalaganje kako bi se došlo do željenih rezultata“, zaključila je Boras.
