Kako je majorizacija Hrvata u BiH utjecala na obitelj Bože Ljubića

ŠIROKI BRIJEG – Trend iseljavanja hrvatskog stanovništva iz BiH se nastavlja. Među posljednjim Hrvatima koji su napustili našu zemlju i bolji život potražili van granica BiH je i liječnik iz Uzarića kraj Širokog Brijega Božo Ljubić.

Skrasio se Ljubić u susjednoj Hrvatskoj, a za život u posljednjoj godini zarađuje radom u tamošnjem Saboru. Nešto više od 4.300 KM mjesečno mu je, tvrdi on, dovoljno da pokrije osnovne životne obaveze. Da mu hrvatski porezni obveznici ne snose i troškove putovanja, dnevnica i smještaja, za šta je u prvih šest mjeseci njegovog djelovanja u Saboru izdvojeno oko 20.000 KM, teško bi Ljubić, priznaje, sastavio kraj sa krajem. S druge strane, težak život saborskog zastupnika je cijena koju je bio spreman platiti za život lišen diskriminirajućih odredbi Izbornog zakona, sa kojima se suočavaju Hrvati u BiH.

Sa tim se problemom junak naše priče, inače prijeratni ortoped na Kliničkom centru u Sarajevu, počeo suočavati još 1994. godine, kada je imenovan za ministra zdravstva u Vladi Republike BiH, a zatim i od 1996. do 1998. godine, tada kao ministar zdravstva u Vladi FBiH. Posebno je težak položaj Hrvata u BiH, tvrdi Ljubić, bio nakon 2002. godine, kada je tadašnji visoki predstavnik nametnuo amandmane na Ustav FBiH i Izborni zakon BiH, te na taj način stavio hrvatski narod u neravnopravan položaj u odnosu na ostale građane BiH.

Borba teška stotine tisuća KM

Prve teške diskriminirajuće godine je Ljubić preživljavao radeći u Kliničkoj bolnici u Mostaru i na Medicinskom fakultetu u istom gradu, te pružajući konzultantske usluge za realizaciju projekta Svjetske banke u BiH. Imao je istovremeno još dovoljno snage u sebi da se bori protiv neravnopravnog položaja svog naroda, te neravnopravnog položaja samog sebe unutar HDZ-a BiH, “jedine legitimne stranke koja predstavlja Hrvate u BiH”. Međutim, posljednju bitku je izgubio, najprije 2005. godine porazom na unutarstranačkim izborima i to, tvrdi on, prevarom Dragana Čovića, a zatim i 2006. godine, kada je izbačen iz HDZ-a.

Njegova borba za ravnopravnost, međutim, nije prestala, pa je osnovao još legitimniju hrvatsku stranku od HDZ-a, HDZ 1990. Kasnije, u veljači 2007. godine, ovaj liječnik iz Uzarića, usprkos tome što je “neravnopravni Hrvat”, imenovan je za ministra prometa i komunikacija BiH, a na toj poziciji je ostao do svibnja 2009. godine. Nejaka pleća Bože Ljubića nisu mogla izdržati teret odgovornosti koju je ta pozicija nosila, te oko 155.000 KM, koliko je samo na ime plaća inkasirao u tom periodu. Neravnopravnost Hrvata u BiH je rezultirala time da je njegovo ministarstvo realiziralo samo 22 posto planiranog programa, te je proglašeno za jedno od najneučinkovitijih u Vijeću ministara.

Mjesec nakon ostavke preživio je je samo zahvaljujući “bijelom kruhu”, odnosno 1.715 KM koliko je dobio po tom osnovu. Još skromniju zaradu, nešto nižu od 5.000 KM mjesečno, zarađivao je u narednoj godini u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, a uspjelo se zaraditi i “sa strane”, učešćem u Komisiji za vanjsku i trgovinsku politiku, carine, promet i veze, Komisiji za ekonomske reforme i razvoj, te Ustavnopravnoj komisiji.

Od 2010. do 2014. se, kao zastupnik u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, borio za prava Hrvata u BiH za oko 5.300 KM mjesečno, koliko je prosječno zarađivao u navedenom periodu samo na osnovu plaća, bez minulog rada, toplog obroka, rada u komisijama i dnevnica.

Prije dvije godine se, razočaran nemogućnošću da promijeni položaj Hrvata u BiH, nije kandidirao za izbore, te je krajem 2015. godine napustio svoj dom u Uzarićima i stan od 99 kvadrata u centru Sarajeva, spakirao stvari u svoj Audi A4, vrijedan 35.000 KM, i otputovao u Zagreb, apliciravši za posao u tamošnjem Saboru. I u Saboru se Ljubić bori za položaj Hrvata u BiH (!?), ukazuje na nelegitimitet Lijanovića, nekadašnjih njegovih koalicionih partnera, te na krivce koji su odgovorni za trenutni položaj sunarodnjaka u našoj zemlji.

– Krivica je na nepravednom Ustavu iz Daytona i na osnovu njega skrojenom Zakonu. Ako je neko od Hrvata odgovoran, a jeste, onda su to oni iz Zagreba i iz BiH koji su u naše ime potpisali ove sporazume – kazao je Ljubić prije šest godina, a u međuvremenu je ipak promijenio mišljenje, te kao krivce imenuje Wolfganga Petrischa i Bošnjake.

“Majorizirana” obitelji

Nisu zanemarive ni “budžetske” karijere članova Ljubićeve uže obitelji. Brat Mariofil je za život zarađivao kao član delegacije BiH u Vijeću Europe, zastupnik u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, delegat u Domu naroda Parlamenta FBiH, ombudsman za ljudska prava, te kao zamjenik pravobranitelja BiH. Uspio je Mariofil u međuvremenu zaraditi i 50.436 KM od “bijelog kruha”.

Van BiH je, daleko od neravnopravnosti, morala pobjeći i Božina kćerka Lucija. Pobjegla je iz Ministarstva vanjskih poslova u Sarajevu pravo u Strazbur, u Misiju BiH pri Vijeću Europe, zatim u Misiju BiH pri NATO-u i Misiju BiH pri EU u Briselu, zatim ponovo u Strazbur, te u konačnici u Ženevu, u Misiju BiH pri UN-u. Druga kćerka Spomenka je, slučajno ili ne, za vrijeme očevog rukovođenja Ministarstvom prometa i komunikacija BiH zaposlena u Regulatornoj agenciji za komunikacije (RAK).

Samo zlobnici bi rekli da je uzrok iseljavanja Hrvata iz BiH njihov neravnopravan položaj u odnosu na Ljubiće i ostale “legitimne predstavnike”, a ne sporan Izborni zakon BiH i izbor delegata u Domu naroda Parlamenta FBiH, što je jedina istina, koju je naš Božo, po ko zna koji put, ponovio u ponedjeljak pred gledaocima HRT-a. Njegov osobni primjer i primjer njegove obitelji pokazuju da je Izborni zakon BiH itekako utjecao na njihove živote i učinio ih neravnopravnim u odnosu na sve građane BiH.

Nedim Pobrić / Faktor.ba