Sindikat uposlenika u srednješkolskom obrazovanju je reagirao na izglasavanje Zakona o obrazovanju u srednjim školama i utemeljenje Zavoda za školstvo.
Reakciju prenosimo u cijelosti:
LEGEM HABET! INSTITUTIONEM HABET!
(lat. lex, -gis. f., legem (Ak.jed.) – zakon; institutio, -onis. f., institutionem (Ak.jed.) – institut, zavod; habeo, 2. – imati, habet – 3. lice jednine, on/ona/ono ima)
Podnaslov ovog teksta mogao bi biti „Sindikat na svom prvom, historijskom izletu na sjednici Skupštine Zapadnohercegovačke županije“. Budući da smo davno, još tamo u proljeće, zatražili od predsjednika Skupštine poziv na sjednicu na kojoj će biti raspravljen Nacrt/Prijedlog Zakona o obrazovanju u srednjim školama, isti taj nas je poziv iznenadio jer nismo navikli da se naši zahtjevi tako dugo pamte. Recimo, resorno ministarstvo rijetko odgovara na naše zahtjeve i upite, još rjeđe se obazire na naše prijedloge i mišljenja, a nikada ih ne traži. Na sjednicu Skupštine pozvan je i Sindikat osnovnih škola, ali naše kolegice i kolege bili su mudriji, nisu se odazvali.
Kako mi u školama trebamo iznijeti plan puta i ciljeve planiranih izleta te podnijeti izvješće, isto ćemo napraviti i za ovaj izlet. Prijedlog Zakona pročešljali smo po tko zna koji put, izdvojili cijeli niz manjkavosti i spremni došli na sjednicu, odnosno na sjednicu je došla predsjednica Sindikata jer je poziv sadržavao ograničavajuću klauzulu o jednoj osobi. Cilj ovog našeg izleta postavljen je davno, još tamo u proljeće, u zahtjevu upućenom predsjedniku Skupštine: naši prijedlozi vezani uz Zakon nisu uvaženi i željeli smo o tome informirati zastupnike u Skupštini kao naše izabrane predstavnike. Zahtjev za našu nazočnost sjednici Skupštine sadržavao je i riječ „sudjelovanje“, ali predsjednik reče kako takva praksa nije po Poslovniku. Zaista, na što bi sličilo da prilikom donošenja zakona zainteresirane strane nešto govore u Skupštini?! Međutim, članak 94. Poslovnika kaže drugačije.
U Priopćenju s 27. sjednice Skupštine ŽZH, između ostalog, stoji: „Ministrica obrazovanja, kulture i športa ŽZH, Ružica Mikulić je istaknula kako je procedura donošenja Zakona u cijelosti ispoštovana. Novi Prijedlog Zakona je poštivao poslovničku proceduru Vlade i Skupštine, održana je i Javna rasprava, obavljeni svi sastanci sa sindikatima kao i s roditeljskim vijećima te dodaje kako su sve strane pravovremeno informirane.“ U poslovničku proceduru nećemo ulaziti, no postavljamo pitanje koliko je prijedloga s javne rasprave, sastanaka sa Sindikatima i Roditeljskim vijećima usvojeno? Što znači SVI sastanci sa Sindikatima? Postoji propisan broj sastanaka pa su održani svi? Kako mi ne znamo za SVE te sastanke? Da bi javnost bila upoznata s procedurom donošenja Zakona, ukratko donosimo rezime njegova proturanja, a može se shvatiti i kao demanti ministričine izjave: Nacrti oba Zakona (za osnovno i srednje obrazovanje) rađeni su paralelno, s time da javnost, roditelji, djelatnici, Sindikat nisu imali nikakva saznanja o njima sve do poziva na javnu raspravu koji je Ministarstvo objavilo na svojim stranicama 24. svibnja 2016., a za obje rasprave planirano je toliko vremena da zainteresirani nisu uspjeli reći sve što su željeli i to dovoljno govori o spremnosti Ministarstva da uvaži prijedloge i mišljenja roditelja i struke. Nakon toga smo, u nazočnosti premijera Ćosića, zatražili da predstavnici Sindikata sudjeluju u izradi Zakona i ministrica je, što će, pristala na to, ali pod uvjetom da u radnoj skupini ne može biti nitko iz Predsjedništva Sindikata. Zatražila je „tri imena“ i od ta tri imena odabrala jednu našu kolegicu. Reklo bi se, riješena stvar, ali činjenica je da su nam informacije i dalje bile nedostupne. Radna skupina, koliko nam je bilo poznato, sastajala se rijetko pa smo dva puta (!) samoinicijativno tražili neslužbeni sastanak s ministricom i u poprilično prijateljskoj atmosferi iznijeli joj svoje opaske na Nacrt Zakona. I to su SVI sastanci sa Sindikatom. Reklo bi se, riješena stvar, međutim nakon zamalo godinu dana konačno poluilegalno dolazimo u posjed Nacrta u kome, začudo, nema većine naših prijedloga. Opet preko premijera vršimo pritisak i od tog trenutka ministrica „pristaje“ na „suradnju“ sa Sindikatom. U to vrijeme radna skupina sastajala se intenzivno, marljivo radeći na Nacrtu ili Prijedlogu Zakona (ne znamo u kakvom je tretmanu bio), ali bez obećane suradnje sa Sindikatom. Naposljetku nam ministrica šalje e-mail (jedini koji se tiče Zakona!), uz popratni tekst: „U prilogu dostavljamo navedeni zakon koji je prošao Ured za zakonodavstvo, Ministarstvo pravosuđa i uprave i Ministarstvo financija te je spreman za usvajanje na sjednici Vlade. Više nije podložan promjenama jer je prošao sve ove instance te su promjene moguće samo na Skupštini.“ Pažljiv čitatelj pretpostavit će kako u Prijedlogu Zakona nema dobrog dijela naših prijedloga.
Vratimo se izletu u Skupštinu. Prosječan žitelj Županije Zapadnohercegovačke pomislio bi kako su sjednice Skupštine vrelo demokracije, prilika da se o važnim temama žustro raspravlja, da se zakoni donose uz zdravu kritiku i analizu…, dakle sve ono što mislimo da rade zastupnici koji su naš glas. Isti taj prosječan žitelj pomislio bi, čitajući Priopćenje sa sjednice Skupštine, kako zastupnici zaista postavljaju ozbiljna pitanja, članovi Vlade daju im ozbiljne odgovore te da je sve to ozbiljno i točno preneseno u Priopćenju: „… prvi se za riječ javio zastupnik Viktor Kvesić pohvalivši uspostavu i rad novih ureda za Europske integracije i Zavoda za školstvo, predloživši kako bi bilo korisno da se Skupštini ŽZH prvom prilikom i obrate njihovi predstojnici – ravnatelji kako bi zastupnike pobliže upoznali sa svojim radom i aktivnostima.“ Možda je zastupnik Kvesić sutradan pohvalio uspostavu Zavoda za školstvo, ali 15. studenoga postavio je pitanje može li, kako reče, direktorica Zavoda uskoro doći na sjednicu Skupštine i zastupnicima iznijeti podatke o načinu financiranja Zavoda, koliko će biti uposlenih, kolike će im biti plaće, prezentirati plan rada Zavoda i slično. Nije dobio odgovor.
Zatim su na red došli amandmani na predložene Zakone. Iščitavani su brzo i nerazumljivo, a na stidljive pritužbe iz pozadine kako se ništa ne čuje, nije bilo reakcije. Dvije stranke ponudile su amandmane, dobrim dijelom lektorskog karaktera, iščitavši i obrazloženja. Po čitanju amandmana klubovi zastupnika povlače se u svoje prostorije i tamo vijećaju o njihovu sadržaju, smislu, utemeljenosti. Zatim se zastupnici vraćaju i glasuju. O amandmanima, ne i o zakonima, sadržaj zakona se ne spominje. Dižu se ruke, one u većini se i ne broje, kao ni one u manjini (to valjda bude unaprijed jasno), samo se konstatira broj suzdržanih ruku. I gotovo. Nije bilo rasprave, replika ni sličnih postupaka koje viđamo u filmovima.
Zaključak ovog izvješća s izleta bio bi kako živimo u županiji u kojoj se zakoni o obrazovanju donose kako se donose, bez mišljenja roditelja, struke i sindikata, za zadovoljavanje pojedinačnih interesa, naša djeca pohađaju škole ne zato kako bi što više naučila nego da bi bila zadovoljena forma, sindikat se ne doživljava kao partner i zastupnik djelatnika nego kao državni neprijatelj i skupina lajavaca, Zavod za školstvo osniva se pod okriljem noći, bez jasnih kriterija i plana, bez znanja i dopuštenja Skupštine. Budimo strpljivi i radosno uskliknimo: LEGEM HABET! INSTITUTIONEM HABET! Oni koji znaju latinski, znat će što smo željeli reći.
I sretno nam svima.
