Dragan Čović je tokom 15 godina koliko je lider Hrvatske demokratske zajednice BiH, uspio samo u jednom – da ne ostvari niti jedan od glasačima obećanih primarnih političkih zadataka stranke.

Sve je do tog 9. Sabora HDZ-a održanog prije 15 godina pogodovalo Draganu Čoviću. Tri mjeseca prije, državno tužiteljstvo je protiv njega i još nekoliko osoba podiglo optužnicu, a Visoki predstavnik ga smjenjuje sa funkcije člana Predsjedništva BiH. Za radikalno krilo stranke boljeg kandidata nije bilo.

Uzaludno je tadašnji protukandidat Božo Ljubić kukumavčio o neregularnosti glasovanja, Dragan Čović izabran je za devetog predsjednika HDZ-a BiH i ostao na tom mjestu narednih 15 godina. Sve što se dalje dpgađalo sa strankom bio je rezulat Čovićeve promoćurnosti. Umjesto da je, kao prethodnici, forsirao parainstitucije pogotovo financijske poput Hercegovačke banke, koristiće legalne tokove novca koje kontrolire i usmjerava putem HDZ-ovih kadrova. Naravno, za to je pravog partnera godinama imao u SDA.

Nakon tri optužnice i šest krivičnih prijava, nekoliko sudskih procesa u kojima je bio optužen, ali nikada osuđen, shvatio je važnost kontrole pravosuđa te Centralne izborne komisije i tome se intezivno posvetio paraleno povećavajući broj nekretnina i veleljepnih zdanja, od Mostara do Makarske. Rezultati istrage o tokovima tog novca stečenog „zahvaljujući puncu umirovljeniku“ ostali su skriveni u prostorijama mostarskog odjela SIPA-e.

Iz njegovih predmeta nestajali su dokumenti a svjedoci su pod pritiskom izvršavali samoubojstva. Žurnal je opisao genezu nastanka kriminalne mreže za izvlačenje budžetskog novca za privatne firme povezane sa Draganom Čovićem i HDZ-om BiH, od privatizacije Sokola, preko Hercegovačke banke do javnih poduzeća HT Mostar i Elektroprivrede HZHB.

Formiranjem Hrvatskog narodnog sabora, pod kontrolu je stavio sve manje stranke iz kojih bi se eventualno mogla formirati opozicija unutar biračkog tijela u Hrvata. Privatizovao je kombinat „SOKO“, mostarsko sveučilište, osigurao podršku Vrhbosanske nadbiskupije, marginalizirao bosanske franjevce, jedine slobodoumne vjerske službenike koji su ukazivali na kriminalizirani HDZ i njenog lidera.

Izbornu kampanju 2018. godine HDZ BiH je vodio pod sloganom „Narod i domovina“, slučajno ili ne istovjetnom kao kod ultradesničarske „Alternative za Njemačku“. Ipak, umjesto otvorenog „desničarenja“ Čović verbalno promiče proeuropske vrednote, dok u pozadini sve čini da BiH u tome onemogući.

Okružiće se trećerazrednim kadrom, klimoglavcima kojima je stupanj odanosti vođi srazmjeran uvećanju novčanog konta, nekretnina, zapošljavanju članova obitelji i drugim beneficijama.

Podanički će se postaviti spram lidera „stranke majke“ u Hrvatskoj, čak i kada se ona povremeno odnosila maćehinski. Daje formalno podršku pristupu naše zemlje NATO-u, dok se istovremeno upušta u politički zagrljaj sa Miloradom Dodikom i Rusima.

Rečenica u tekstu Mate Filipovića da „svaki put kad Čović kaže da se bori za interese Hrvata u BiH, 60 Hrvata iz Livna i Rame sjedne na autobus za Njemačku“, daleko je od anegdotalne. Ekonomski egzodus Hrvata iz BiH je, procentualno u odnosu na njihov broj, najveći. To bi bio najbolji pokazatelj šta obični puk misli o uspješnosti politike Dragana Čovića.

No, politički mazohizam u HDZ-ovih glasača, što živih, što preminulih, ne jenjava, iako je Dragan Čović, tokom 15 godina koliko je lider Hrvatske demokratske zajednice BiH, uspio samo u jednom – da ne ostvari niti jedan od proklamovanih i glasačima obećanih primarnih političkih zadataka stranke.

Nema trećeg entiteta, izbornog zakona koji bi „zacementirao“ pobjedu HDZ-a i prije svega kandidata iz Hercegovine, tv kanala na hrvatskom jeziku i niza drugog obećanog. Uništio je niz firmi u Hercegovini i Srednjobosanskoj županiji, od Aluminija do Vitezita, kojima je HDZ upravljao. Hrvate u dijelu koji nazivamo Bosna Čović se sjeti tek u izbornoj godini, a oni u Republici Srpskoj su ionako brojčano na nivou statističke greške.

Čović Hrvate svjesno viktimizira, iako je jasno da za sve loše što im se događa mogu zahvaliti upravo „stožernoj stranci“. Zato i nema oporbe, zato i nema protukandidata Čoviću. Jedan dio to jednostavno ne želi, jer je profitabilnije djelovati u sjeni makar i potpuno neuspjelih političkih obećanja poteza vođe, trajalo to još godinu ili narednih 15, svejedno.

Amarildo Gutić / Zurnal.info