KUMA MANDA IZ »NAŠIH OGNJIŠTA« Dva književna lika Marije Ancile Bubalo

Jedinstveno je književno spajala meditativni pjesnički izričaj redovnice intelektualke s narativom žene iz puka, brižno uronjene u ljepote i tragike svakodnevlja života.

Osobit književni lik bila je i osobito književno djelo ostavila pjesnikinja i novelistica Marija Ancila Bubalo.

Rođena je 19. travnja 1943. u Turčinovićima kod Mokroga u župi Široki Brijeg. Nakon pučke škole i gimnazije na Širokom Brijegu 1962. postala je članica Hercegovačke provincije Svete obitelji Školskih sestara franjevaka Krista Kralja. Godine 1964. upisala je studij hrvatskoga (tada »jugoslavistike«) i njemačkoga jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Godinu dana studijski je boravila u Münsteru radi učenja njemačkoga. Diplomirala je 1970. Službovala je kao učiteljica novakinja 1971. – 1978., zatim dvije godi­ne u uredništvu »Naših ognjišta« u Duvnu (danas Tomislavgrad), a od 1980. u Dubrovniku je 12 godina predavala hrvatski i njemački jezik u Klasičnoj gimnaziji Ruđera Boškovića. Od g. 1992. do 1998. obavljala je službu zamjenice provincijalne predstojnice u Mostaru, istodobno i provincijalne tajnice. Uz to, od 1994. do kraja života predavala je hrvatski i njemački jezik u Ekonomskoj školi u Mostaru, gdje je umrla 14. srpnja 2006.

Usporedba s Kustićevim Don Jurom

Pisala je poeziju, lirske meditacije i novele. Nešto od toga objavila je u mostarskom časopisu »Osvitu« i u »Našim ognjištima«, gdje se često potpisivala inicijalima. Od proljeća 1980. pod pseudonimom Kuma Manda počela je objavljivati prve od sedamdesetak kritičko-humoristički intoniranih novela. Tadašnjemu komunističkomu režimu nije promaknulo njezino britko pero pa je uredništvo 1982. bilo prisiljeno prestati objavljivati njezin podlistak, no njezin identitet nije bio otkriven sve do demokratskih promjena 1990., kad je nastavila niz.

Neodoljivo se nameće usporedba s Kustićevim Don Jurom u »Glasu Koncila«. Pod krinkom polupismene seoske žene autentičnim zavičajnim jezikom živo je i pronicljivo bila prisutna u promatranju i prosudbi životnih situacija i tema, od športa i politike do svakodnevnih osobnih i obiteljskih pitanja i problema, kao što su odgoj djece i mladih, mladenačka ljubav, izbor zvanja, vječite muško-ženske zadjevice, gastarbajterstvo, pomodarstvo, komunističko medijsko licemjerje, a od 1990. izlazila je s novim aktualijama. Novele su 1997. sabrane u knjigu »Kuma Manda: Duhoviti saviti i prikori jedne žene iz puka«. U sadržaju je, radi lakšega razumijevanja, uz svaki naslov ukratko opisan kontekst nastanka svake priče.

Lirske meditacije

Prije toga objavila je 1993. splet od pedesetak intimističkih lirskih meditacija »Tražim svoje korijenje«, u kojima dominiraju motivi nađene i življene vjere, ali su vidljivi i »tragovi uskovitlane, na trenutke i euforične duše koja upitno lebdi nad utrnutim ognjištem, nad korijenjem koje smo smetnuli i izgubili, nad mutnom vodom u našim žilama« (J. Mašić). Čini se da joj je ta forma više ležala od poezije u stihu, koja se zapravo vrlo lako može prereći u lirsku prozu, u kojoj sentenciozno kratkim narativom reflektira prva i posljednja ljudska pitanja, primjerice u meditaciji »Grob – mjesto susreta«:

»Ima li na zemlji što jače i okrutnije od groba? Ima li što pravednije od groba? Grob oslobađa. Grob opterećuje. Grob rješava sporove zavađenih susjeda, zaraćenih naroda. Grob traži od svakoga da položi osobne račune. Grob oslobađa od neprijatelja. Trga od prijatelja. Grob budi nadu. Grob ostavlja be­znađe. Grobu idemo. Od groba bježimo. A on juri za nama kao neman. Kao mora uvlači se u naše sne. Krade najradosnije životne trenutke. Oslobađa nas od patnje… Zaplićem se u krugu protuslovlja. Utapam se u miru beznađa. A onda osjetih kako k meni silaze dva anđela. Užižu svjetiljku vjere i nade pa pitaju: Zašto šutiš? Zašto ne tražiš? Zar ne vidiš da je grob prazan!? Grob nije neman što guta život da bi napunila svoj prazni želudac. Grob je kupelj u kojoj se šutnjom kupaju oni što cijeloga života življahu za SUSRET.« Isto tako reflektira recentna zbivanja. U lirskoj crtici »Najbolji odlaze« piše: »Gledam kroz prozor. Prepisujem iz životne knjige na stranici 2002. u mjesecu studenome: Gusti oblaci naslonjeni na brda. Smanjen vidokrug. Jedan život, što jedan? Toliki životi vise o tankoj niti. Odlaze. Hitro odlaze, zrakoplovima u nepovrat. Trepere žuti listovi. Cvile gole grane. Ucviljena je Domovina, odlaze oni najbolji. Oni su hrabri, navikli na pregaranja, na smrt. Oni ne žale što odlaze. Oni teško podnose uski vidokrug. A mi još teže jer ga nema tko širiti. Oni najbolji odlaze… Vjetar ljuljuška gole grane. Opet će biti proljeće.«

Uronjenost u ljepotu

Uređivala je i lektorirala provincijalno glasilo »Zvuci«. S njemačkoga je prevela knjigu franjevca Kajetana Essera »Početak i svrha Franjevačkoga reda« 1983. te uredila zbornik »Školske sestre franjevke u Hercegovini 1899. – 1999.« (2002.), gdje je objavila rad »Provincija od II. svjetskoga rata do godine 2001.«. Započela je preuređivati i dopunjavati »Nekrologij« Provincije.

Nedvojbeno, jedinstveno je književno spajala meditativni pjesnički izričaj redovnice intelektualke s narativom žene iz puka, brižno uronjene u ljepote i tragike svakodnevlja života.

Vladimir Lončarević / Glas Koncila br. 35/2020.