Ako je netko u posljednja dva desetljeća u očuvanju digniteta Hrvata u BiH odigrao značajnu ulogu, to su svakako njihovi biskupi, svjesni maćehinskog položaja svojega naroda, o kojemu su nerijetko javno govorili

Katolička crkva u BiH dio je identiteta i konstanta koja se potpuno prirodno stopila s ondašnjim narodom, Hrvatima i katolicima, a kao stup tog stapanja i najprepoznatljiviji dio te konstante među Hrvatima prepoznat je kardinal Vinko Puljić, koji je nerijetko bio glas tog naroda koji se poput Davida s Golijatom bori za svoja prava na svim poljima. Upravo zato, promjene na čelu Katoličke crkve u BiH vrijedne su pažnje jer se one u toj zemlji odražavaju na politički i društveni život, ali i na budućnost katolika koji se u BiH u najvećoj mjeri vezuju uz Hrvate. Mostarsko-duvanjskom biskupu, monsinjoru Ratku Periću, mandat je već istekao, a hrvatski puk u idućim danima oprostit će se i s kardinalom Puljićem, koji će nakon tradicionalne mise koju planira održati za blajburške žrtve povući s pozicije, prepuštajući svoju fotelju i formalno profesoru Tomi Vukšiću. Iduće godine u mirovinu po kanonskom pravu mora i banjolučki biskup Franjo Komarica. No, krenimo redom.

Otmica biskupa

Prije svega, valja reći da je riječ o biskupima koji su zaređeni neposredno ili na samom početku rata pa su kao vrhovni poglavari Katoličke crkve u BiH svjedočili agoniji tamošnjeg naroda, prolazeći i sami kroz golema iskušenja. Tu treba istaknuti biskupa Perića, kojemu je karijeru obilježio međugorski fenomen. Premda nije uspio dokazati tvrdnje o nevjerodostojnosti međugorskog fenomena, biskup Perić, unatoč negodovanju tamošnje javnosti, ipak je ostao dosljedan. Pri svojem je ostao i 1994., kada je nastojao preuzeti župe koje su u to doba držali hercegovački franjevci prema kojima Hrvati u BiH imaju poseban respekt. Perić je, vodeći mostarsko-duvanjsku biskupiju, prošao štošta pa se tako u njegovoj opsežnoj biografiji bilježi i crtica iz 1994., kada su ga sljedbenici odmetnutih franjevaca oteli iz Biskupskog ureda u Mostaru i odveli u mostarsko naselje Cim. Oslobođen je na iznistiranje Vatikana, ali i na poziv ondašnjeg ministra obrane Gojka Šuška koji je za njega intervenirao kod vodstva Hercegovačke franjevačke zajednice. Službeni dio biografije kaže da je Perić osnovnu školu završio u Rotmilji i Crnićima, u okolici Stoca, nakon čega odlazi u Zagreb, gdje završava sjemenišnu gimnaziju, a potom i Filozofski fakultet. Na studij teologije odlazi u Rim. Teologiju je doktorirao na sveučilištu Urbaniana, dok za za svećenika zaređen u lipnju 1969. u Prisoju. Biskupom koadjutorom postaje u svibnju 1992. u Neumu. Kao rezidencijalni biskup Mostarsko-duvanjske biskupije i Trebinjsko-mrkanjski apostolski upravitelj ustoličen je u lipnju 1993., dok mu je glavni zareditelj bio monsinjor Franjo Kuharić. Premda je Perić rođen 1944. te je napunio 75 godina, što je prema kanonskom pravu gornja granica za umirovljenje, zasad nema naznaka kada bi mogao biti imenovan njegov nasljednik pa će i dalje upravljati župama i govoriti o tome kako su ukazanja Gospe u Međugorju nevjerodostojna, sve dok Sveta Stolica preko posebnog povjerenstva koje se bavi tim fenomenom, a za što je svojedobno imenovan i vizitator, ne raspetlja tu priču. Perić inače, uza sve kontroverzije, slovi i za jednoga od najvećih živućih teologa među Hrvatima, a osim toga, gorljivi je zagovornik ravnopravnosti tog naroda te autor niza knjiga, među kojima je posebno zanimljiva posljednja “Nada koja ne postiđuje”, a u kojoj razotkroiva montirano suđenje Alojziju Stepincu.

Kardinalova golgota

I dok biskupa Perića prati glas kontroverznog, nadbiskup Vinko Puljić sasvim je druga priča. Emotivan je, pa mu sada teško pada umirovljenje. Život su mu obilježili gubitak majke, rat i zatočeništvo u opkoljenom Sarajevu. Prošao je pravu golgotu, našao se na meti muslimanskih radikala i mudžahedina koji su mu prijetili, a za njegov napredak prema redu biskupa najzaslužniji je njegov rođak, biskup Franjo Komarica, koji ga je u jesen 1990. u Sarajevu postavio za vicerektora u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu, gdje se zadržao samo dva mjeseca. Ubrzo je pozvan u nuncijat u Beogradu, gdje je doznao da ga Rim namjerava proglasiti nadbiskupom, što se i dogodilo početkom prosinca ratne 1990. godine. Papa Ivan Pavao II. biskupom ga je proglasio u Vatikanu. Oni koji poznaju kardinala Puljića opisuju ga kao iznimno hrabrog duhovnog vođu koji iz Sarajeva nije otišao ni u najtežim danima, a dokle seže njegova predanost narodu, možda ponajbolje oslikava to što je tih ratnih godina s Caritasom dijelio koliko je imao, svima! Puljić u tom svojem dobričinstvu nije mario ni za vjeru ni za nacionalnost jer je vrlo dobro znao da ni rat ni glad za to ne pitaju. Kada je počeo rat među Hrvatima i Bošnjacima, zabranjeno mu je humanitarnu pomoć koja je stizala iz arapskih zemalja dijeliti katolicima, ali i Vrhbosanskoj nadbiskupiji, no on se nije dao smesti pa je ostao postojan i kada se našao u svojevrsnom zatočeništvu jer mu je bio zabranjen izlazak iz zgrade. O tome kako je katoličko svećenstvo živjelo i preživljavalo tih godina, govori i podatak da su Puljića pratili i prisluškivali. No, nije to činio netko nepoznat, nego iste one persone koje su to činile i tijekom komunističke Jugoslavije. Unatoč tome, svjestan značaja svoje Crkve za ondašnji narod, Puljić je ostao stup Katoličke crkve u BiH i kao takvog ga je prihvatio i narod. To nije čudno jer govorimo o biskupu koji je utjelovio sve ono što svećenici i duhovnici uistinu trebaju biti. Bosanac hercegovačkih korijena dizao je glas, tako da su se njegove poruke o nepravdi koju njegovu narodu čine međunarodna uprava, Bošnjaci i Srbi čule sve do američkog Kongresa i europskih institucija. Inatio se američkom veleposlaniku Milleru, poručujući mu da se neće dogoditi ništa od njegovih predviđanja da će se Hrvati iz BiH asimilirati ili iseliti. Jasnu i nedvosmislenu poruku imao je i za Željka Komšića, nelegalno izabranog hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

“I Hitler je izabran u skladu sa zakonom”, upozorio je tada, aludirajući na Komšićeva opravdanja.

Doktor za nasljednika

Kontinuitet te Puljićeve politike trebao bi nastaviti vojni biskup Tomo Vukšuić kojega je Sveti Otac u siječnju imenovao nadbiskupom koadjutorom Vrhbosanske nadbiskupije, čime zapravo postaje Puljićev nasljednik i predvodnik Katoličke crkve u cijeloj zemlji. Ta je vijest među Hrvatima u Bosni dočekana s optimizmom jer je Vukušić tradicionalist koji jamči zadržavanje nacionalnog hrvatskog identiteta, te se ne libi to isticati u svakom svojem istupu. Njegov se izbor inače odvio uoči 75. Puljićeva rođendana, a uz obnašanje dužnosti nadbiskupa kaodjutora, monsinjor Vukšić ujedno je i apostolski upravitelj vojnog ordinarijata, na čijem se čelu nalazi još od 2011. Tijekom imenovanja Vukšić je najavio da će nastaviti aktivno raditi na jačanju jedistva Katoličke crkve u BiH s posebnim naglaskom na svjetovnom i redovničkom kleru, dok je Puljić i sam priznao kako se raduje imenovanju koadjutora kojega je još tada nazvao svojim nasljednikom.

“Ova Crkva treba žrtve i ljubavi da se izgrađuje zajedništvo. Zato ono što si stekao tijekom trideset godina života i rada na području ove mjesne crkve sada će ti biti velika pomoć da možeš nastaviti kao nadbiskup koadjutor u ovoj Crkvi, a danas-sutra, kad ja prestanem, ti ćeš nastaviti”, najavio je Puljić, predstavljajući pritom Vukušića kao osobu od povjerenja.

A Vukšićeva živopisna biografija potvrđuje da mu ima zašto i vjerovati. Naime, ovaj Hercegovac za svećenika je zaređen u rodnim Studencima, u okolici Ljubuškog. Na poslijediplomskom studiju u Rimu magistrirao je na Papinskom institutu za orijentalne studije, potom je na Papinskom sveučilištu Urbaniana magistrirao s pravno-ekonomskom tematikom, da bi na koncu doktorirao na Papinskom istitutu za orijentalne studije. Sveučilišni je profesor teologije, ekumenizma i patrologije na sarajevskom Bogoslovnom fakultetu, a predaje i na mostarskom Teološkom institutu, gdje studentima drži lekcije iz kanonskog prava, ekumenske teologije i patrologije. Uz brojne druge dužnosti, svestrani Vukšić poznat je i kao član Mješovitog povjerenstva za primjenu ugovora između Svete Stolice i BiH, dok ga je za prvog vojnog ordinarija u BiH imenovao papa Benedikt XVI. Baš kao i Puljić, i on se javno zauzimao za ostvarenje jednakopravnosti svih naroda i građana BiH, pozivajući na mir i slogu u toj zemlji. Mir i slogu biskup Vukšić doista će morati i predvoditi jer se upravo na njegovo posljednje imenovanje u BiH gleda kao na najznačajniju promjenu u hijerarhiji Katoličke crkve u BiH u posljednjih nekoliko desetljeća, što potvrđuje i čestitka koju je tijekom imenovanja primio od predsjednika hrvatske Vlade Andreja Plenkovića.

“Vjerujem da ćete u svom daljnjem predanom pastoralnom služenju raditi na njihovoj dobrobiti, izgrađivanju zajedništva i snaženju položaja naših sunarodnjaka u BiH”, napisao je Plenković u trenutku kada se znalo da će Puljić nakon Vukšićeva imenovanja zatražiti umirovljenje.

Nominiran za Nobela

Bila bi ova lista duhovnika nepotpuna da se ne spomene i banjolučki biskup Franjo Komarica, koji je također nedavno naznačio kako bi uskoro mogao zatražiti umirovljenje. Premda je Komaričin život i službovanje teško sažeti u jedan tekst, vrijedi spomenuti kako je rođen u Novakovićima nedaleko od Banje Luke, odrastao je uz petoricu braće i pet sestara. Pohađao je osnovnu školu “Milan Rudman”, jednu od samo pet takvih u BiH. U jednom je trenutku cijeli kolektiv njegove osnovne škole zbog neuspjeha u odgajanju mladoga Komarice bio kažnjen od partijskog komiteta. Premda su ga učili kako Boga nema te kako svećenici obmanjuju narod, on svećeničkom pozivu nije odolio pa dolazi u Zagreb, gdje pohađa klasičnu gimnaziju, dok je obitavao u sjemeništu na Šalati. Šalatu Komarica mijenja slavonskom ravnicom pa se seli u Đakovo, gdje je maturirao, zajedno s Puljićem. Odmah zatim odlazi u južnu Srbiju, gdje provodi 18 mjeseci na odsluženju vojnog roka. Dolazak iz vojske za njega je označio početak teološkog studija u Đakovu, u kojem se ne zadržava dugo. Školovanje, naime, nastavlja u Innsbrucku, a zatim u crkvi otaca trapista u Banjoj Luci biva zaređen za svećenika. Zaredio ga je biskup Alfred Pichler. Potom opet iz Banje Luke odlazi u Innsbruck, gdje magistrira i doktorira liturgiku, paralelno se školujući na tamošnjem konzervatoriju, na kojem je studirao glazbu. Znanje stečeno u inozemstvu svojim sunarodnjacima u BiH prenosi kao predavač na Vrhovnoj bosanskoj visokoj teološkoj školi u Sarajevu, gdje je predavao litrugiku, listurgijski pastoral, pastoral selilaca i ckrveno pjevanje, vodeći bogoslovski i katedralski zbor. Najvažniju ulogu na njegovu svećeničkom putu odigrao je papa Ivan Pavao II. koji ga u listopadu 1985. imenuje pomoćnim biskupom banjolučkim, ali i naslovnim biskupom biskupije Satafis u Africi. Postao je najmlađi biskup u Jugoslaviji, a četiri godine poslije imenovan je i rezidencijalnim biskupom. Nešto više od tri godine bio je generalni vikar biskupa Alfreda Pichlera u Banjoj Luci do njegova umirovljenja, a ostat će zapamćen po utemeljenju biskupijskog Caritasa, kao i po banjolučkom Institutu za teološku znanost koji je radio do 1995. U predratnom periodu, ali i u ratnim danima, biskup Komarica sa svojim je vjernicima prošao kalvariju. Srpske snage zlostavljale su i ubile sedmoricu svećenika i jednu redovnicu, ckrve, kapelice, župne kuće rušene su bez milosti, a u prognanstvu se našlo dvije trećine vjernika, dok su neke župan posve ugašene. Brojke kažu da je Komarica u svojoj biskupiji nekoć imao 130 tisuća katolika, a danas ih je na tom teritoriju manje od 40 tisuća. Borio se Komarica za povratak prognanika, govorio je o šikaniranju Hrvata i katolika na području cijele BiH, a važnu ulogu odigrao je i pri proglašenju blaženim Ivana Merza. Koliko je velik njegov rad i koliko je značajan za hrvatski narod u Bosni, pitanje je na koje je teško odgovoriti, o Komarici zapravo ponajviše govore njegova djela zbog kojih je nominiran za Nobelovu nagradu za mir. Ove promjene koje se naziru u Katoličkoj crkvi u BiH nekima se možda čine kao sporedna stvar, no za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini Crkva je bila i ostat će jamstvo ostanka i opstanka.

Dnevno.ba