Svjedoci smo, ovih dana mjeseca prosinca, kako nam je politika ušla u domove, kao da se ništa ne može bez nje. Jednostavno, dišemo ju, živimo s njom.
Razlog ovakvog stanja, svima nama, nametnut je od strane te politike, nakon listopadskih izbora, kada je glasovima Bošnjaka na mjesto člana predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda izabran Željko Komšić.
Izabrani član predsjedništva Željko Komšić je nakon toga od strane svih predstavnika općina gdje većinu čine hrvati proglašen personom non grata. Bili smo svjedoci kako svoje negodovanje izražavaju studenti sa Sveučilišta u Mostaru, načelnici općina, gotovo svi oni koji predstavljaju vlast od načelnika općina i gradova do predsjednika općinskih i gradskih vijeća. Gotovo svi su složni da izbor za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda nije legitiman, odnosno ruši načelo konstitutivnosti hrvatskog naroda. To je zaista tako, jer nije pošteno i u redu da jedan narod drugom bira političke predstavnike i na taj ih način pretvara iz konstitutivnog naroda u manjinu.
Međutim, logično je pitanje koji su uzroci i tko je zapravo doveo hrvatski narod u ovakvo tešku situaciju, kada smo, kao malobrojni narod, politički obezglavljeni i pretvaramo se u manjinu i iseljavamo. Naravno da ovo pitanje nije ugodno, da svatko sa sebe pokušava pobjeći od odgovornosti i okriviti nekoga drugog za stanje u kojem smo se našli i za kojeg ne vidimo izlaz.
Taj netko tko je odgovoran zapravo obnaša i sudjeluje u vlasti na ovim prostorima punih 27 godina. Taj netko je zapravo stanka koja je preuzela vodeću (i jedinu) ulogu predstavljati hrvatski narod, koja dobiva uvijek gotovo plebiscitarnu većinu glasova hrvata u BiH. To je stožerna stranka Hrvata u BiH, HDZ.
I upravo ta stožerna stranka dovela nas je u ovako težak položaj kada nam prijeti gubitak konstitutivnosti i iseljavanje u zemlje zapadne Europe, trbuhom za kruhom u puno većoj mjeri nego šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Dragan Čović, lider Hrvata u BiH, kao političar i predsjednik stranke HDZ BiH je oduvijek govorio kako će stranka uvijek naći odgovor na politiku drugih, misleći prvenstveno na SDA ili druge Bošnjačke stranke. Hrvatski odgovor bio je i predizborni slogan jednih izbora, na kojima je HDZ i pobijedio. Kako tog hrvatskog odgovora nema logično je i postaviti pitanje – gdje je nestao taj hrvatski odgovor???
Još prije ovih listopadskih izbora Dragan Čović najavljivao je kako će, nakon što mu je propala promjena izbornog zakona, na koju je potrošio posljednje dvije godine, unatoč podršci aktualnog premijera Andreja Plenkovića i Predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović, ići odmah na plan B. Taj plan B je bio savez s Miloradom Dodikom, koji je otvoreno zagovarao savez sa srpskom politikom protiv bošnjačke politike. O ovome savezu koji je bio kobna greška Dragana Čovića, ali i propast za Hrvate u BiH, ponovila se povijest na način da je ovo nevjerojatno sličilo ranijim povijesnim savezima Hrvata i Srba, kako onim prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana u Karađorđevu, tako i onim Mate Bobana i Radovana Karadžića u Grazu. Ovakav plan B omogućio je Draganu Čoviću i HDZ-u mobilizirati Hrvate na listopadskim izborima, te da konačno do kraja uništi, ionako lošu oporbu.
Taj plan, u pogledu uspjeha HDZ-a na ovim izborima, je u potpunosti uspio, mobiliziranjem biračkog tijela da glasuju za Dragana Čovića i HDZ, a protiv omraženog Željka Komšića i bošnjačke politike, upalio je.
Sve je uspjelo HDZ-u, broj mandata nikad veći u posljednjih 20 godina, ali ni to nije bilo dovoljno da za člana predsjedništva iz hrvatskog naroda bude izabran Dragan Čović. Jer, rijetki političari analitičari su predviđali ovakav scenarij, jer je upravo savez s Dodikom bio “upaljač” za Bošnjake da se mobiliziraju i velikom broju daju glas za Željka Komšića. Ono što je Dragan Čović zanemario jeste da je oko sebe imao loše savjetnike, koji nisu prepoznali da, bez obzira na neslaganja s bošnjačkom politikom, Hrvati i Bošnjaci žive u Federaciji, dok nažalost Hrvata u Republici Srpskoj gotovo i nema, jer su etnički očišćeni. Najavljivana kriza preko hrvatskih i domaćih medija, prije listopadskih izbora, nije se dogodila. Dogodilo se upravo suprotno, hrvatska politika i sam Dragan Čović jednostavno su se povukli, nije bilo gotovo nikakvih izjava u medijima o koracima koje treba poduzeti da bi zaštitili hrvatski narod i očuvali njegovu konstitutivnost.
Ničeg nije bilo, sve do 30.11.2018. godine, kada je došlo do neočekivanog sastanka Dragana Čovića i Bakira Izetbegovića u Mostaru. Sastanak se dogodio, ne iz ljubavi, nego iz “ljute nevolje”, jer su vođe Hrvata i Bošnjaka uvidjele da je “vrag odnio šalu”, jer će, unatoč nikad boljim uspjehom na izborima, u potpunosti izgubiti vlast. Gubitak vlasti za njih značio bi gubitak fotelja, kako ministarskih tako i mnogih drugih “uhljebničkih”. Kako objasniti svojim “uhljebima” da za njih nema mjesta, da će se na njihova mjesta uhljebiti ljudi iz SDP-a i DF-a, omraženih “građanskih” opcija. Ta činjenica potpuno je zbližila Dragana i Bakira, tako da se isti odjednom postali “braća i kumovi”. Tko nas, bre, zavadi, rekli bi Srbi. Pogledi lica Dragana Čovića i Bakira Izetbegovića odavali su kako se ne radi o idličnim odnosima nego o pukoj nuždi i borbi za fotelje, ali su njihove riječi bile tople, srdačne, više nego idilične.
Gospođa Borjana Krišto, nakon zamrznutog i ledenog lica, ispustila je blag osmijeh jer ipak, kad se braća slože, postoji i mogućnost zadržavanja jedne od funkcija. Postoji barem mogućnost da ostane “princeza”. Na isti način razmišljaju vječni hrvatski dužnosnici počevši od Bariše Čolaka, Vjekoslava Bevande, Marinka Čavare pa sve do onog najsitnijeg partijskog uhljeba koji je proklamirao i mrzio “političko Sarajevo”, a od njega od njega dobro živio.
Na kraju ostaje gorak okus, osjećaj beznađa i ostavljenosti jednog naroda iz stoljeća sedmog, koji, zahvaljujući dugotrajnoj manipulaciji svojih predstavnikam svakog dana sve više i više tone i ide u propast. Najmalobrojniji narod masovno se iseljava iz svojih stoljetnih ognjišta tražeći bolje mjesto za život. Sada to ne čini samo zbog ekonomskih razloga, nego najviše zbog društvenog beznađa, loše društvene klime, prouzrokočeme lošim hrvatskom politikama i poltičarima, koje je taj isti narod godinama bez zadrške podržavao dajući im svoj glas. Ta politika od svih nas učinila je to, da nas malo što je ostalo živjeti na ovim prostorima, više ne prati smijeh, lica su nam postala otužna, hladna, misli rascjepkane, podijeljene.
Postajemo licemjeri kakva je i hrvatska politika, ovisno od trenutka odnosno interesa. Sad taj isti narod pognute glave i praznog pogleda vidi pred sobom manipulatore koji su jučer bili najbolji prijatelji s Miloradom Dodikom, sada s Bakirom Izetbegovićem. Nakon toga, nije nemoguće kako na red dolazi i kumstvo i s “personom non grata” Željkom Komšićem.
To je taj hrvatski odgovor.
