Kada voda dođe do grla onda smo k’o braća!

Pod ovom kapom nebeskom, raznih naroda, vjera i nacija ima jedna mala za svjetske razmjere. Zajednica hrvatske nacionalnosti, ali posebnoga kova – vrijedni, umni, snalažljivi i ljutiti. Na svoje ponosni, na svoj krš, šaku zemlje škrte, malo vinograda, koju smokvu svoju, draču, svoju braću i sestre. Hercegovac! Što je to?

Gorštak ponosan i pravedan, živi teško, ali prkosi i opstaje jer zna tko i u takvom kraju živit može. Naš gorštak i zmija ljutica. Vrtim film i vidim naše djedove, mukotrpan rad i težak život, pa naših očeva bijedna djetinjstva i u odrastanju siromaštva.

Godine šezdesete vrata se otvoriše, Hercegovci odlaze. Izljube svoje najmilije, majci suzu obrišu, pa kufer u ruke. Željeznica bez kraja, dva-tri dana putovanja, tuđina guši, al’ povratka nema. Ili uspjeti ili umrijeti.

Radili, šutjeli i nisu se žalili, prigrlili drugu majku ko svoju rođenu. Austriju i Njemačku. Svojim radom, trudom, znanjem, mukom i znojem uglavnom su se snašli. Kuće se počele graditi, djeci bolju budućnost stvarati, prođe koja godina i auti se kupuju, u sela dotraju što je predstavljalo zaštitni znak imetka. Ima se, more se…

Stvara se neki brend, jer auti su auti, još ako je mercedes, jer mercedes je mercedes. Vazda bolan bilo. No, radi tog mercedesa i bijelih čarapa kasnije eto i zavisti, mržnje… Netrpeljivost nastade.

Za ove domaće postadosmo lupeži, šverceri. Ipak, trpi se nekako, preko svega prelazi, ma pusti, samo su zavidni, čuvajte ono što je svetinja – rodna gruda, vira u Boga, u srcu Rvacka, rekoše nam naši stariji.

Pa opet je to ništa kako je kada pređeš Vrancusku cestu, kaže dida. Ti “Šperci”, bolan ne vole ni H a kamoli Ercegovca. Ljepšim i vedrijim očima gledaju Beograđanina nego recim jednog Hrvata Ljubušaka ili Posušaka. Tek Širokobrižanina!? Strah je njihov, jer bi ovi naši mogli blizu njih kupiti kuću ili napraviti, pa eto ti…, k vragu…

Ma svjedok sam priče dida svoga, na svoje oči i uši da je tako. Kada proradi demižana vina na vidilo izađe prava istina. Pa kad je gusto, kad se nema kud voda dođe do grla i onda smo im kao braća!

Znam ja da će neki reći pa nije baš tako, al’ kažem vam ovo je živa istina ko’ jedan Bog.

Ma Hercegovac će opstati jer se zna boriti i umno i fizički. To i jeste naš moto. Vira u Boga, ljubav za bližnjeg svoga, čuvanje tradicije doma i domovine. Ovo vam je vako pa vam krivo ili pravo bilo. Živi i zdravi bili, da je sreće svi bi iz iste bukare pili, Hercegovac nije đavo, samo voli iskreno i pravo.

Unuk Dida Svoga / Dnevno.ba