Nama nije trebalo ukidanje mjera zaštite stanovništva, nego porezi na ekstrabogatstvo, nacionalizacija i eksproprijacija, u ime krize i vanrednog stanja koje je, bilo proglašeno ili ne, očito.

Ljudi koji umiru od korona virusa nisu morali umrijeti. Nisu trebali umrijeti.

Njihova smrt bila je odluka države.

Mjere zaštite stanovništva nisu trebale biti uklonjene. Nisu smjele biti uklonjene. Umjesto zaštite stanovništva, države su se opredijelile za zaštitu „ekonomije“.

Sjećate li se vremena karantena, kada su nam države poručivale kako je lockdown nužan, jer bi u suprotnom liječnici mogli doći u etički tešku situaciju da u bolnicama odlučuju o tome tko će od zaraženih živjeti a tko umrijeti?

…a onda su odlučili pustiti virus da se slobodno razmnožava među stanovništvom. Danas se epidemiolozi, umjesto zaštitom stanovništva, bave privredom – umjesto o mjerama koje će spasiti ljudske živote, oni govore o mjerama koje „neće ugroziti ekonomiju“, iako je posve jasno da ono od čega živi „ekonomija“ znači smrt za stanovništvo. Do juče, takozvana „struka“ je odlučivala samostalno a ljudski život joj je bio svetinja. Danas „struka“ potpisuje odluke političara, a ovi odluke kapitala, koji, kao što je općepoznato, ima samo jednu svetinju. A to nije ljudski život.

ZARAZA ILI GLAD

Sjećate li se kako su nam govorili da je nošenje maski apsolutno nedovoljna mjera zaštite, stoga će država poduzeti ozbiljnije, valjane mjere?

Danas, kada virus bjesni snažnije nego jučer, no ni blizu tako snažno kako će sutra, naredba nošenja maski – i da, pranja ruku – je jedina mjera koju država poduzima.

Izbor „zaraza ili siromaštvo i glad“ je lažan.

Postojalo je vrlo jednostavno rješenje kako namaći pare koje nedostaju.

Nama nije trebalo ukidanje mjera zaštite stanovništva, nego porezi na ekstrabogatstvo, nacionalizacija i eksproprijacija, u ime krize i vanrednog stanja koje je, bilo proglašeno ili ne, očito.

Trebalo nam je to, a ne turistička sezona koja će broju zaraženih i umrlih dodati dvije ili tri nule. U trenutku dok broj zaraženih raste, Hrvatska i Crna Gora otvaraju granice, ne bi li u njih došlo što više zaraženih „gostiju“: da bi oni koji su privatizirali javne plaže zarađivali dok ljude sa njihovih plažnih ležaljki sa šišama transportiraju u bolničke krevete sa respiratorima.

Bukharin je bio u pravu: umjesto termina koji upućuje na pogrešno, dakle „nacionalizacija“, treba koristiti precizniji – „državizacija“.

Nema ničeg nepravednog u državizaciji i eksproprijaciji bogatstava stečenih ratom, krvlju, krađom i jadom. Jednu katastrofu (rat i poraće) iskoristili su da nakradu svoje bogatstvo. Da im je, u vremenu druge katastrofe (korona virusa), to bogatstvo oduzeto (ne brinite, nije i neće biti), to bi bila nepravda?

Naprotiv, u (post?) tranzicijskim društvima državizacija i eksproprijacija su mehanizmi da se ponovo uspostaviti makar i privid društvene pravde. Oni koji drže kako je u pitanju pljačka koju sprovodi država zaboravljaju da je to, onda, pljačka pljačkaša, odnosno eksproprijacija eksproprijatora.

Ali ne…

Državama je od broja žrtava bilo važnije da održe monopole uspostavljene pljačkom. Da vas podsjetim…

PUT DO SVETOSTI

Osnovni način za sticanje bogatstva je da ono što je bilo javno dobro, dakle nije bilo tvoje, učiniš svojim vlasništvom ili predmetom rente: plaže, zemlju, vodu, vjetar, internet, energiju, sutradan zdrah… U tome ti pomaže država sa svojim zakonima. Kada je proces zauzimanja i knjiženja na svoje ime onoga što nije bilo tvoje dovršen, država i zakoni ti osigurava pravnu sigurnost i takozvanu svetost „privatne svojine“ – to se zove pravna država. Zanimljivo, niko ne govori o svetosti „javnog dobra“. Ono što je javno nikada nije dovoljno dobro da ne bi moglo biti privatiizirano i tako učinjeno još boljim. U kapitalizmu, privatizacija je put do svetosti.

William Pitt u britanskom parlamentu 1763. priča sljedeću bajku, ranokapitalističku verziju Vuka i tri prasića, ne bi li njom ilustrirao zašto i siromašni imaju interes da imovina onih koji su ih orobili bude nedodirljiva:

„I najsiromašniji čovjek u svojoj straćari opire se svoj sili Krune. Straćara je možda dotrajala – krov joj se trese – kroz nju puše vjetar – u nju ulaze oluje – ali kralj Engleske ući ne može – ni sva njegova sila ne usuđuje se preći prag te ruševne zgrade“.

Ma ‘ajde.

Andrej Nikolaidis / Zurnal.info