INTERVJU: Širokobriježanin koji zna što djeca vole, predstavio nam “Basne za najslađe snove”

NAKON VIŠEMJESEČNOG SUŠNOG RAZDOBLJA U KNJIŽEVNOM IZDAVAŠTVU, ISTINSKO OSVJEŽENJE NA NAŠEM TRŽIŠTU PREDSTAVLJAJU IZ TISKA TEK IZAŠLE „BASNE ZA NAJSLAĐE SNOVE“, BAREM AKO JE SUDITI PO ODUŠEVLJENOM ODZIVU NAJMLAĐEG ČITATELJSTVA DILJEM HERCEGOVINE. S NJIME SE, NA OTVORENOM I UZ SVE PROPISANE MJERE, PRVIH JESENSKIH DANA DRUŽI AUTOR OVE KNJIGE MIRO NALETILIĆ, KOJEG VAM S VESELJEM PREDSTAVLJAMO

Tko je, zapravo, Miro Naletilić?

Sebe vidim kao sredovječnog, no i dalje zaigranog Malog princa u najboljim godinama koji, unatoč svim nedaćama koje život nosi, pomalo piskara te promatra svijet oko sebe s puno vedrine i optimizma. Volio bih da me, kao takvoga, prepoznaju i moji bližnji: obitelj, učenici, prijatelji i svi vi koji ste me upoznali kroz spisateljsko djelovanje. Nikom nije lako posložiti sve svoje obveze, no držim da je u tome uspješan onaj što se smije često i mnogo, tko zna steći poštovanje inteligentnih ljudi i ljubav djece, zaraditi naklonost iskrenih kritičara i otrpjeti izdaju lažnih prijatelja, tražiti ono najbolje u drugima, učiniti da zbog vas nečiji život bude lakši… Otprilike tako nas uči živjeti dobro, staro zrnce mudrosti, stoga svakog novog jutra makar pokušam biti boljim nego što sam bio jučer.

Ovih dana iz tiska je izašao Vaš novi književni naslov?

Moj treći spisateljski uradak nastajao je polagano i s puno gušta, a nosi naslov „Basne za najslađe snove“. Još od Ezopova vremena, basna je književni oblik prijemčiv i poučan svim generacijama jer nas navodi na razmišljanje o smislu postojanja, o nužnosti dijaloga i na mudre zaključke. Glavni likovi su iz životinjskoga svijeta, u kojem se mogu iščitati brojne ljudske slabosti, vrline i mane. Nije bez razloga junakinja moje prethodne knjige – francuska filmska ikona Brigitte Bardot mudrovala na zalazu svojeg burnoga života: „Što bolje upoznajem ljude, sve više volim životinje“. U vremenu smo iskrivljenih vrijednosti, u kojem brojni mediji plasiraju materijalizam, promiskuitet i izvanjski sjaj kao ono čemu, tobože, valja težiti. Uinat takvom razmišljanju su svjetlo dana ugledale „Basne za najslađe snove“, koje čitatelje svih dobi podsjećaju na ono neprolazno.

S kime ste surađivali u nastanku Vaših basni?

Stručna suradnica bila mi je Miljenka Koštro, ugledna spisateljica i draga osoba kojoj sam zahvalan na savjetima i pohvalnoj recenziji mojeg novog djela. Grafički urednik Cvitka Miroslav Šego u svojem dobro znanom stilu ju je majstorski zašarenio i razveselio, učinivši ju malim vizualnim remek-djelom. U prilog tome idu i razdragane reakcije mojih novih prijatelja – najmlađih basnoljubaca, koji se iskreno vesele našem druženju. Knjigu u kvalitetnom tvrdom uvezu, a u vlastitoj nakladi nije nimalo lako objaviti, no ničeg ne bi bilo da je izostala podrška obitelji te malih-velikih, anonimnih ljudi iz naše sredine. Lijepo je znati da ste okruženi uspješnim, pametnim i, unatoč svemu, jednostavnim ljudima koji cijene iskren doprinos kulturnoj sceni!

Tko je imao najviše utjecaja na Vaš spisateljski rad?

Pisanjem sam se započeo ozbiljnije baviti na nagovor dragog prijatelja i vrsnog pjesnika, pokojnoga Krešimira Šege. Čovjek, koji je pokrenuo rado čitane tiskovine Glasnik mira, Cvitak i Školarac, prelistao je godišnjak OŠ Biograci, čiji sam bio pokretač i glavni urednik, i istoga trena mi ponudio suradnju, ostavivši mi punu slobodu u odabiru tema koje bi mogle zanimati mlađi uzrast. Najdugovječniju rubriku na stranicama Cvitka – Junaci moga djetinjstva – pisao sam cijelo desetljeće, a onda me profesorica Blanka Kraljević posavjetovala da ju pokušam ukoričiti i – nije pogriješila! Preko svojeg književnog prvijenca upoznao sam na stotine novih, mladih čitatelja i prijatelja koji uživaju u društvenim mrežama, ali ih knjiga odvodi u nostalgičan svijet druženja i mašte, kojoj se uvijek mogu prepustiti.

Vašu drugu knjigu iz 2018. je nekadašnja predsjednica širokobriješkog Ogranka Matice hrvatske Blanka Kraljević ocijenila najkvalitetnijim uratkom Ogranka u više od 20 godine njegova postojanja.

Sedmu umjetnost pratim cijeli svoj život, a nekoliko godina bio sam i urednikom i voditeljem filmskih emisija na valovima Radiopostaje Široki Brijeg, tako da je leksikon „101 filmska ikona“ zaokružio sve ono što bi valjalo znati o ozvučenim slikama u pokretu, a nismo imali koga upitati. Blanka Kraljević iz prve ruke je znala s koliko strasti prilazim tom poslu pa je, kao urednica ovoga projekta, otpočetka vjerovala u uspjeh, baš kao i ugledni recenzenti – Ivo Čolak i Marijana Pažin-Ivešić. Tolike generacije uživale su u remek-djelima s celuloidne vrpce diveći se legendama s filmskog platna, stoga je ovakav filmski rezime dobrodošao svakom ljubitelju umjetnosti, pogotovo danas kad televizijska produkcija u mnogočemu sustiže kinematografiju.

U svojem spisateljskom djelovanju rado surađujete s mladim, zanimljivim ilustratorima.

U najezdi novih medija, od knjige se očekuje i vizualna privlačnost pa sam za svoj filmski leksikon angažirao nadarene mlade likovnjake iz širokobriješke Gimnazije fra Dominika Mandića. Međutim, najvjerniju ilustratoricu stekao sam pod vlastitim krovom, a riječ je o mojoj kćeri Ivi Naletilić koja je, ne tako davno, preradila sadržaj klasičnih bajki Oscara Wildea i Ive Andrića te postala najmlađom autoricom slikovnica na ovim prostorima. Beskrajno sam ponosan što je, prije godinu dana, sva prava na svoju treću slikovnicu, jednostavno nazvanu „Moje slikopriče“, darovala štićenicima Humanitarne udruge fra Mladen Hrkać, tražeći svoj put za iskazivanje mladalačke kreativnosti, ali i plemenitih nakana na pragu odrastanja.

Kako je biti prosvjetni djelatnik u doba korone?

Posljednjih godina izgubili su se kriteriji u mnogočemu pa dugo stjecani autoritet prosvjetnog djelatnika, sad još pod teretom pandemije, nije lako očuvati. Uspijevaju samo oni koji iskopaju sjajan plan B, tako da smo mi prosvjetari prionuli cjelodnevnoj suradnji s učenicima putem internetskih platformi. Osobno sam unosio cijeloga sebe u što bolju pripremu nastave za platformu SUM-a, no unatoč svem trudu, ništa se ne može mjeriti s učiteljevom živom riječju i interakcijom koja se uspostavlja u učionici. U međuvremenu učenička kreativnost nije ishlapila, što potkrjepljujem činjenicom da je moja osmašica Ana Lasić čak postala i državnom predstavnicom na tradicionalnom svjetskom Natjecanju u pisanju pisama, na čemu joj i ovim putem čestitam.

Je li korona zaustavila kulturno djelovanje u Vašoj sredini?

Valjda smo proljetos, tijekom faze kolektivnog triježnjenja, naučili da izobilje u kojem uživamo ne smijemo uzimati zdravo za gotovo. I sada, dok nam svako malo pristižu naputci i naređenja o „novom normalnom“, valja stisnuti zube i nikad se ne predati. „The show must go on“, stoga nakon davnih Ezopovih basni, dobro đođe druženje i uz tek nastale „Basne za najslađe snove“, najbolje negdje u prirodi te uz odgovorno poštivanje mjera – dobra knjiga to i dopušta. U procesu njezina nastanka, po tko zna koji put, izvukao sam vrijednu poantu, koju preporučam svima sada i zauvijek – duhovni život i obiteljske vrijednosti jedina su čvrsta stijena na koju se, u ovim burnim vremenima, možemo osloniti.

Ana Kvesić / SirokiBrijeg.info