FOTO: Mili Marušić

Ono što fascinira nekoga tko je imalo upućen u amaterske sportove i relacije u njima na prostorima podneblja pod kojim živimo, ono što bi barem trebalo izmamiti osmijeh na lice kada čuje za nečiji uspjeh u vremenima kada se uspjeh ocjenjuje višestrukim kriterijima, događa se. Naočigled sviju gruđana i gruđanki te susjeda, ali i sportskih protivnika te same države BIH.

Ne bi trebalini smjeli ne osvrnuti se na treći uzastopni naslov prvaka HŽRK Grude. U rukometu, u ženskoj konkurenciji, u Bosni i Hercegovini, u Premier ligi. U Grudama. „A i kup je naš!“, čuje se. U slavljeničkom tonu.

Ne fascinira toliko činjenica da su HŽRK Grude na čelu s predsjednikom Zoranom Trlinom i pod vodstvom proslavljene trenerice Zlate Zubac, kao i vlastitom rukometnom školom s vlastitim trenerskim snagama koji zajedno garantiraju ozbiljnu rukometnu budućnost u Grudama, nedostižna konkurencija svim ostalim sportskim oponentima u sportu u kojem se natječu. Relacije, odnosi prema sebi i drugima. To je komponenta koja se izdvaja.

Nije postojala utakmica pred koju predsjednik kluba nije pozvao sve prijatelje, kako one preko društvenih mreža, nadalje službeno, tako i one „u prolazu“, koji nisu bili pozvani.

Moramo biti iskreni i prema sebi i državi u kojoj živimo, i rukometni grudski kolektiv mora biti iskren prema sebi i protivnicama protiv kojih se natječu, ženski rukomet u Bosni i Hercegovini nije na razini na kojoj bi jedan prosječni navijač ili samo simpatizer volio da jest. Treba nam konkurencija. Zdrava konkurencija.

Međutim, kapetanica Prusina koja je podigla pobjednički pehar u trajnom vlasništvu prošloga petka a kojega je uručio načelnik općine Grude Grizelj, i njene suigračice koje su dobile medalje od predsjednika OV-a Vranješa kao i vodstvo kluba, najmanje su krivi za nedoraslo stanje u BiH rukometu za djevojke. Kao, uostalom, i za muškarce. Kao, da ne nabrajamo od reda, i sve amaterske i poluamaterske sportove u BiH.

Da se ne bi do kraja referirali na negativno, vratit ćemo se fascinanciji odnosa između vodstva HŽRK Grude prema svima koji bi trebali znati da postoji jedan djevojački ženski klub u zapadnoj Hercegovini koji „ruši“ sve pred sobom u sportskom smislu i uz minimalna ulaganja.

Predsjednik kluba pred utakmicu posljednjega, slavljeničkog kola, ima vremena popričati sa svima, zahvaliti kojima treba, obratiti se medijima, koliko god mali ili veliki bili, a na kraju nas sve zajedno „počastiti“ informacijom da uskoro ide na bolnički tretman jer je u pitanju operacija leđa, što je se zorno vidjelo prema hodu dotičnoga. To ga nije spriječilo da bude dostupan i prisutan.

Trenerica koja je djevojački rukometni mag ove države, ne posustaje u pristupu i s pravom ima gard vođe pred unaprijed dobivenu sportsku bitku.

Ostali gledatelji su samo promatrači. Promatrači lijepe sportske priče. Kamo sreće da ih ima mnogo više na tribinama. Jer, kakva god bila konkurencija i kako se god odnosili prema određenom sportu, prema popularnosti ili težini samoga uspjeha i mogućnostima, kolektivnom uspjehu se treba pokloniti. Makar jednim nezavisnim novinarskim tekstom pod perom nekoga tko uistinu misli da je tri puta zaredom biti prvak države u rukometu (ma da se radi o bilo čemu pozitivnom) vrijedno divljenja. To je primjer rada a ne podcjenjenog sporta. Stoga, a dobrano i simpatizerski nauštrb neovisnosti novinarskog osvrta, Do kraja zajedno!

Marko Čuljak / Dnevno.ba