Pripadam onima koji ni u snu ne bi mogli glasovati za Željka Komšića, čovjeka koji zlorabi bošnjačko glasačko tijelo kako bi se domogao unosne funkcije. Pa ipak ne mislim da je za Hrvate u Bosni i Hercegovini to najveće zlo. Hrvati imaju još uvijek mehanizme odbrane vlastitih nacionalnih preko interesa preko drugih institucija. Član predsjedništva je i onako počasna funkcija koja Hrvatima ne može puno naštetiti, niti donijeti koristi. Pogotovo to ne može kavanski političar Željko Komšić.
Na koncu i međunarodni čimbenici znaju dobro da u njemu ne kuca niti hrvatsko niti bošnjačko srce, nego Brozovo, koje još uvijek sanja puste snove o tome kako bi Bosna i Hercegovina mogla postati mini Jugoslavijom, zemljom lažnog bratstva i jedinstva.
Željko Komšić ne može naškoditi Hrvatima u BiH onoliko koliko im je naštetila dosadašnja hrvatska politika u kojoj nije bilo niti onog minimuma patriotizma pod kojim se podrazumijeva dobro vlastitog naroda, naravno uvažavajući i interese svih drugih naroda i građana.
Dobro uvježbana hadezeovska mašinerija, služeći se svim nedopustivim sredstvima, uspjela je skupiti određeni broj glasova za svojega nebeskoga šefa i sebe, ali ne i dovoljno da bi se porazilo Komšiča koji se debelo uvukao pod kožu svima onima Bošnjacima koji preziru Hrvate.
Istina, pobjeda Komšića s bošnjačkim glasovima je velika prevara i nepravda, ali i prilika za otrežnjenje. Iz te prljave pobjede hrvatski narod bi trebao izvući veliku pouku, ukoliko definitivno ne želi postati beznačajnom nacionalnom manjinom u BiH.
A to je moguće samo kroz ozbiljnu reformu HDZ-a BiH. Krajnje vrijeme da Hrvati shvate ozbiljnost situacije. Istina, dobar dio Hrvata je dao podršku Draganu Čoviću, ali daleko više ih je ostalo po strani, ne prihvaćajući daljnje prljave igrice hadezeovskih političara kojima su puna usta hrvatstva, a ne čine ništa za dobrobit svog naroda.
Što više vladajuća hrvatska stranka se svojom strahovladom, korupcijom, kupovinom glasova, ponižavanjem hrvatske opozicije, bahatim ponašanjem, ogadila većini Hrvata i zato su ostali daleko od birališta. Da je stanje među Hrvatima onakvo kakvo bi trebalo biti, da nije bilo desetljetnog šikaniranja ne-hadezeovaca, Hrvati bi u ovako sudbonosnim danima izašli na izbore s brojkom od 90%. Ali to se nije dogodilo, jer su oni koji se zaklinju u hrvatsko jedinstvo, učinili sve da ga ne bude.
Zar nam ne govori nešto o teme birački odaziv u Livnu, Tomislavgradu, Odžaku, Domaljevcu…?
A ta lijepa brojka hrvatskih glasova koju je HDZ dobio je beznačajna s obzirom na prljave metode prikupljanja glasova i na potencijal hrvatskog biračkog tijela. Pogubno je upravo to da je na izbore izašlo daleko manje od polovice Hrvata koji imaju pravo glasa, kad se biračima pribroje i oni koji žive u inozemstvu. Hrvati su znali uvijek izaći na izbore kako bi zaštitili svoje nacionalne interese. To se najbolje pokazalo na prvim demokratskim izborima u Hrvatskoj kao i na referendumu kad je trebalo sačuvati BiH da ne postane dio mini Jugoslavije. Zašto nisu izašli u nedjelju na izbore?
Nisu izašli, jer im je dosta priče i obećavanja onih koji žele samo dobro uhljebljene funkcije, koji vlastiti narod ponižavaju, služeći se svim i svačim kako bi se dočepali vlasti. Nažalost, hrvatska politika u Hrvatskoj se toliko koncentrirala na Dragana Čovića da nije željela vidjeti, ili zbog svoje vlastite nesposobnosti, nije mogla primijetiti kako Hrvati žele promjene. Ova režirana brojka podrške Draganu Čoviću među Hrvatima ne odgovara realnom odnosu Hrvata prema njemu.
Hrvatski političari i mediji su se već tjednima bavili pitanje njegovog izbora u Predsjedništvo, a da s u opće nisu zanimali kako žive Hrvati pod njegovom palicom. U mnogim emisijama na tu temu pozivani su uglavnom pristalice Dragana Čovića koji i nemaju baš previše soli u glavi, inače bi poodavno primijetili da je gazda omražen kod većine Hrvata, kao i to da je dobar dio glasova skupljen na čudan način. To da je Komšić omraženiji nije nikakva razlog da se Čović ponovno kandidira.
Da je bilo dovoljno poštenja i domoljublja, da nije bilo diktature HDZ-a u lokalnim sredinama, Hrvati bi pronašli novu osobu koju bi mogli prihvatiti svi. Da se to dogodilo, Hrvati bi imali jednog pravog hrvatskog kandidata, kojega bi masovno podržali Hrvati u BiH i dijaspori. Željko Komšić ne bi danas predstavljao Hrvate nego bi sjedio u jednoj od njemu omiljenih kavana u Sarajevu i pričao o svom porazu. Uvjeren sam da bi dobar dio Bošnjaka koji je birao Komšića odustao od njega da Hrvatska nije stavila sve na Dragana Čovića, da se pobrinula za više demokracije među Hrvatima i pomogla pročišćavanje unutar HDZ-a.
Ali to se nije dogodilo, jer se i u samoj Hrvatskoj ne zna tko pije, a tko plaća. Predugo su i tamo utjecajni pojedini igrači iz sjene koji ne žele dobro svom narodu. Jer da je drugačije ne bi bilo tolikih afera oko Agrokora, brodogradilišta i Milijana Brkića. Nažalost niti hrvatska vlast u Hrvatskoj nije imala sluha za vlastiti narod. Da je tako bilo imali bismo danas stabilnu vladu koja ne ovisi o Pupovcu i manjinama, nego o želji većine hrvatskog naroda, ne bi bilo niti izglasavanje Istanblske konvencije, koja i onako neće ništa promijeniti. Ali tako je kako jest. I kako bi hrvatski političari mogli vidjeti što se događa s Hrvatima u BiH kad nisu sposobni uočiti na vrijeme vlastite probleme. Pa ipak osobno me ne zabrinjava pobjeda Željka Komšića koliko hrvatska depresija i prepuštanje da i dalje lokalnu politiku vode oni koji su krivi za masovno iseljavanje Hrvata. Među Hrvatima se uvriježila uzrečica “svi su isti”.
Čemu izlaziti na izbore? Ako je tako onda kao narod nismo niti zaslužili opstati. Ali osobno ne mislim da je tako. Uvjeren sam da među bosansko-hercegovačkim Hrvatima ima dovoljno sposobnih i poštenih mladih ljudi, svakako jako puno i u samom HDZ-u, ali oni zbog dobro uhodane i uvježbane mašinerije uhljebljenih Čovićevih poslušnika ne mogu doći do izražaja. Žalosno je da se i hrvatska politika u Hrvatskoj, od predsjednice do premijera nije malo više bavila tim pitanjem. Jer sudbina Hrvata u BiH ne ovisi zasigurno o Draganu Čoviću i ovakvom HDZ-u nego o patriotizmu hrvatskog čovjeka i njegovoj želji da bude svoj na svome.
Nažalost neke su se stvari promijenile. Hrvati u BiH, po prvi put u svojoj povijesti, počinju rezignirati i napuštati zavičaj, odlazeći tamo gdje će ih se više poštivati. Osobno sam u nekoliko eseja upozoravao na opasnost koja se nadvila nad Hrvatim u BiH. I ako se nastavi ovaj proces, duboko sam uvjeren, Hrvati će biti od Orašja do Neuma, za kojih desetak godina, svedeni na zanemarivu manjinu. To će se pogotovo dogoditi, ako ne dođe do promjene izbornog zakona, koji bi Hrvatima u BiH omogućio unutarnju demokratsku konkurenciju. U tom procesu bi zasigurno došlo do selekcije, pa bi dobar dio onih Čovićevih poslušnika morao otići s vlasti.
Još uvijek nije kasno. Istina, puno toga ovisi o HDZ-u. Bude li hrabrosti među mladim ljudima unutar te stranke, dođe li do izražaja njihov patriotizam, postoji nada za Hrvate. Kad bi se dogodila ta već dugo očekivana hrabrost, na površinu bi isplivali neki novi igrači koji bi gradili partnerski odnos s hrvatskom opozicijom u županijama i općinama, kao i u Domu naroda. Tu je nužna sloga i pamet Hrvata. Tada ne bi opće bilo važno da li je član predsjedništva Dragan Čović ili Željko Komšić. Dođe li do te pametne sloge, Hrvati će se izboriti za svoja prava, svoju izbornu jedinicu i svoj entitet diskontinuiteta. Bit će spremni za političku utakmicu koja tek slijedi. Jer ovakva Bosna i Hercegovina u kojoj Bošnjaci biraju Hrvatima predstavnike nema budućnosti.
Ali da bi tako bilo za to se moraju izboriti i sami Hrvati, pa ako treba i gandijevskom neposlušnošću. Dosta nam je priča o planovima A,B,C, koji su služili samo kao taktička igrica kako bi se dobili hrvatski glasovi. Očito je da ta priča nije urodila plodom. Vrijeme je za neke nove ljude na hrvatskom političkom horizontu, koji će na izbore pokrenuti većinu Hrvata, kako u BiH tako i u dijaspori. Kad bi Hrvati doista bili složni i vjerovali svojim političarima, ne bi ih mogao pobijediti Komšić sve da dobije još stotinjak tisuća bošnjačkih glasova. Ali Hrvati, nažalost, postali pomalo depresivnih zbog silnih obećanja koja se nikada ne ostvaruju.
A Hrvati u biH su jako važni za Hrvatsku. Stabilnost i vrijednost Hrvatske zasigurno ne ovise, kako to u svom sljepilu misle neki hrvatski političari, o Čoviću i njegovim poslušnicima nego o hrvatsko čovjeku iz BiH. Zar to nisu pokazali Hrvati iz BiH, svakako i oni u dijaspore, za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku?
Zar to ne pokazuju športaši iz BiH koji brane boje Hrvatske? Zar to ne pokazuju uspješni mladi ljudi iz BiH poput Rimca? Čović je u svemu tome nebitan. Tko se još spominje Jelavića i bivših hrvatskih članova Predsjedništva BiH? Rijetko tko.
Ako, onda samo po aferama zbog kojih ne smiju pred pravosuđe u BiH. Patriotizam se ne gradi riječima nego djelima. Zar se to lijepo ne pokazuje i u bijegu u BiH onih koji su se kleli u Hrvatsku. Zanimljivo, najedanput im Bosna i Hercegovina postade omiljena domovina. Sapienti sat.
Dr. fra Luka Marković
