Znali smo da je ostavlja. Znali smo da je počeo odlaziti preko dana, navečer, vikendom. Bez nje. Ona, kao da je osjetila da se nevidljive niti njihovih emocija kidaju, lome, nadala se da se samo rastežu do granica pucanja i da će se onda, čudesno, iznenadno sve opet vratiti u normalu, da će šetati zagrljeni i da će zajedno ležati na svojoj barkici na otoku i smijati se glupostima.
Stavila je svoju ruku na njegovu; neprimjetno se trznuo i dohvatio cigaretu. Ne tako davno, drugom bi je rukom pomilovao. Ili bi okrenuo dlan i obavio svoje prste oko njezinih. Sada, napravio je neprimjetnu grimasu, grč mu je preletio licem, nakon djelića sekunde posegnuo je za kutijom.
Njezina je ruka ostala na njegovom bedru, zbunjeno, mlohavo, kao kakva odbačena rukavica, razlijepljena na njegovoj nozi. Lagano se trznuo, i krajičkom oka pogleda tu raširenu mlitavu moruzgvu na njegovim hlačama.
Povukla se i opet pokušala dodirnuti mu rame, skidati zamišljene mucice s kragne. Ustao je. Mora na zahod.
Otpratila ga je pogledom. Mislim da je tada znala. Ono, znala. Što, kako, zašto – pitanja su koja će je dugo mučiti, koja će dugo prožvakavati, a nadala se da će njihova ljubav umaći svim klopkama, da će preduhitriti sudbinu, da će pobjeći prije kiše.
Sjetila se: prve godine bili su negdje u Brazilu na dan kada se u more baca cvijeće i izreče bogovima neka želja koju će oni sigurno ispuniti. Čvrsto je tada stegnula buket i snažno poželjela da njihova ljubav traje vječno.
Sada zna: ili su bogovi bili tada na važnijem zadatku, ili je njezino cvijeće bilo šugavo…
Dolores Čović / SirokiBrijeg.info
