Došla je na svadbu u Zagreb, primila me u dnevnoj sobi mojih roditelja za rukav vjenčanice i značajno rekla držeći kažiprst uperen u mene: Slušaj, mlada: dobila si momka kakvog nema vamo u cijelom kraju, i ako ne bude nešto valjalo među vama, znaj da si ti kriva!
Ipak je godinama ustrajno ponavljala “jednako mi je – ti il Jozo” i “volim je ka da sam je ja rodila”. Znala je ova gotovo nepismena žena biblijsku istinu koju ja nikako primijeniti u svom životu: “život i smrt u vlasti su jezika”.
Kad se nakon desetak godina Damir počeo ženit, rekla mi je: Da mi Damirova mlada bude dobra barem upola kao ti, ja bih bila najsretnija. Damir je doveo vrsnu, vrsnu ženu. Silvana, na Jagodinu sreću, ipak nije bila meni ni u čemu nimalo slična.
U onoj maloj kuuući, gdje smo uz špore provodili poprilično vrimena, visio je na klimavoj čiviji kalendar koji je bio sav iščrčkan tajanstvenim oznakama. Jagoda je često buljila unj, označavala nešto i dodavala. Jednom sam je upitala šta to radi, a ona veli pokazujući prstom po kalendaru: evo ovo je Milava, ovo je Krilava, tu je upisana Zekulja, a Kaćuna ima tele. Ovo se upisuje kad koja krava vodi.
Ha? Vodi? Kuda vodi i zašto?
Moje nepoznavanje terminologije dovodilo ih je do neugodnog smijuljenja, za razliku od mlađih rođaka koji su gromoglasnim smijehom propratili svako moje nerazumijevanje njihovih čudnih riječi.
Njezina strpljivost i razumijevanje mog nesnalaženja i mladalačke drskosti prvih godina, slomilo je svaki otpor i strah prema njoj. Ukazivala mi je povjerenje koje nisam zaslužila, skrivala je moje nespretnosti i greške, hvalila me na sva usta svima i uvijek, i ponavljala da sam ja sad njezino dite.
Jednog popodneva, nakon dvadeset pet godina što sam joj bila snaha, odlučila sam odmah otputovati dolje, s nepoznatm ljudima, iznenada, bez odgode, sama. Ušla sam iza ponoći u zamračenu sobu: nekoliko žena sjedilo je oko njezinog kreveta tiho mrmljajući krunicu.
Prišla sam joj, kleknula pored nje, skinula samo jedan rukav kaputa prije nego me ščepala i nije puštala. Šaptala sam molitve pušući joj u vrat, lagala da je njezin sin na putu i da će i on doći, i kako su sati prolazili dok sam tako klečala i mrmljala joj u kosu, sve sam joj sigurnije obećavala da će njezini sinovi doći iz Zagreba. Obojica.
Jer, sprovod se ne propušta.
Moje prijašnje priče i počeci:
Moj dolazak u Ljuti Dolac pokrenuo je lavinu sjećanja
22 godine sam fotkala Nedu “za spomenik” i svaki bih je put podsjetila da laže!
U sljedećoj priči predstavit ću vam Peru – Stric. Čovjek. Voljen i omiljen, moralan i čvrst, vrijedan, hrabar, odlučan, nježan i blag, opasan kad treba.
Dolores Čović / SirokiBrijeg.info
