DOLORES ČOVIĆ: “Neka vrsta ljubavne priče”

Ja sam poprilično ružnjikava. I to ne onako kako se govori za nekog – ja sam baš ono, zapravo ružna. Oduvijek sam imala previše kila, i to previše onako da mi je tijelo u obliku jabuke, noge sliče čačkalicama i na vrhu, kao jagoda na šlagu – velika glava bez vrata. Tanka, beživotna kosa vijori mi oko flekavog lica. Samo jedanput sam obojila kosu, napravila mini val i ostala bez pola tratine. Otada više ne diram. Kroz tu pahuljastu kosicu (zapravo crknutu, ali „pahuljasta“ ljepše zvuči) izviruju mi uši, premale, ali dovoljno klempave.

Moj je muž, za razliku od mene, poprilično zgodan po općim standardima. Znam, mislite da mi se to čini, no ja vam kažem da jest. Poznavali smo se dosta vremena prije braka, no površno, za njega sam bila magla, blijeda fleka u društvu. Imao je curu, kakva dobro ide uz njega: i visina, i ljepota i jednako su fino mirisali, jednako bi mi srce zakucalo od zavisti kad bi ih vidjela, svakog posebno ili njih dvoje zajedno. Onda je ona odlučila da ga ostavlja i otišla je u ulicu pored živjeti sa prijateljem svoga brata, desetak godina mlađim od nje.

Njega je to potpuno shrvalo ne zato što ju je ludo volio, nego zato što se oduvijek s njom natjecao; to su ona važna djeca iz dobrostojećih obitelji koja putuju po svijetu, završavaju fakultete, magisterije, doktorate, odlično izgledaju i govore po nekoliko jezika. Koliko god lijep i uspješan bio, nju nije nikada mogao pobijediti u ovoj nepostojećoj utrci, u natjecanju koje se dešavalo bez ikakve njihove volje i odluke. Prije njega završila je fakultet, govorila je dva jezika, osim skijanja znala je i jahati, jedrenje je za nju bilo svakoljetna aktivnost s ekipom iz mjesta gdje njezini imaju vikendicu koju su neki zvali i vilom. A natucala je i švedski.

Nakon što ga je tako naglo i sramotno ostavila (za dva-tri dana preselila se onom balavcu u stan), moj muž je bio slomljen i ponižen. Bojao se ismijavanja i trpio je sažaljive i lažno sućutne poglede svoje ekipe iz visokog društva, a kad su njegovi podređeni saznali da ga je cura ostavila zbog deset godina mlađeg, njihovim pričama i zajebancijama nije bilo kraja: tko zna otkad mu rogovi rastu kad je ona odmah otišla puno mlađem?

Nakon predugog dana u velikoj firmi gdje radim, ali i rođendana koji se tamo slavio, nakon pet ili dvadeset pet pelina, ne znam točno, otišla sam u lokalnu birtiju da popijem kavu i dvije litre vode.

Sjedio je tamo u najdaljem kutu, onom kojeg konobari tek ovlaš očiste, sa trodnevnom bradom, ali ne onako seksi trodnevnom, nego zapuštenom – i krmeljavih očiju, suhih usta koje je napajao viskijima s dvije kocke leda i čikom koji je visio.

Nisam imala nikakve namjere, jednostavno me pelin koji je kolao mojim žilama odveo hrabro za njegov stol. Nekoliko viskija i nekoliko pelina kasnije, nekoliko njegovih suza, i opet nešto viskija i pelina otišli smo kod mene doma.

Ujutro se otrijeznio i znala sam da se pokajao. S osjećajem krivnje dopustio je da zajedno odemo do busa i po naše aute parkirane u drugom dijelu svijeta.

Kad smo stupili na pločnik, obgrlio me, čisto iz sažaljenja i isprike što mora od mene otići zauvijek, jer… ne.

Odjednom me zagrlio čvršće, stisnuo uza se i nešto mrmljao na uho, spustio mi je ruke vrlo, vrlo nisko na leđa. Zadrhtala sam od uzbuđenja, iznenađenja i nade. Otvorila sam svoje trijezne oči da budem sigurna da ne sanjam.

Tada sam je ugledala. I onaj pogled. Onaj pogled čuđenja, prezira, gađenja, zabezeknutosti i šoka… pogled koji je govorio „već si mene zamijenio s njom? s njom?“.

Da bi joj pokazao svoga boga i ponizio je pred svima, nastavili smo se viđati, govorio je da sam mu draga, da mu se sviđam, da mu je ugodno samnom. Rekla sam vam da sam poprilično nelijepa, ali nisam vam rekla da sam glupa. Potpuno mi je bilo jasno u kakvoj sam situaciji, no nikada nisam niti bila u boljoj, a bolja mi se nije niti smiješila.

Oženio me. Lako sam pristala. Dobro mi je zvučalo biti gospođa od gospodina X, dostojanstvo i čast koje nosi to ime, ulazak u tu obitelj, njegov položaj… i ako bog da, djeca će nam ličiti na njega i imat ću sve. Tko može očekivati više?

No, sudbina je htjela da sam uz svoj izgled, tanke noge i debele prste, uz trbuh koji je znatno veći od sisa, još i jalova. Prestali smo biti intimni, od dva-tri puta u šest mjeseci, postalo je još rjeđe.

U fotokopiraonu moje firme došao je raditi neki dječarac s velikim ušima i slabom kosicom, velikim dioptrijskim naočalama, obučen uvijek u smeđe-tamnoplavo-tamnosivo i preplašenog pogleda. Mene je uvijek krasila sposobnost komunikacije, duhovita sam, odlično pjevam i uglavnom u društvu ne prođem neprimjećeno. Ovom bljedunjavom mišu svaki bih dan uljepšala dan dok naposlijetku nisam odlučila uljepšati mu i pokoju noć, barem nakratko. Miš se pretvorio u mačora, ten mu se popravio, obnovio je garderobu, počeo se više smiješiti i stavio je leće.

Ne znam kako, ali sigurna sam da je moj muž saznao, ili… barem nešto naslutio. Promijeni li žena miris? Ozračje, energiju? Nije mi ništa rekao, samo me počeo zamišljeno pogledavati, doticao me je više nego što je nužno potrebno, koketirati, pokušavao me šarmirati.

Što se to tako promijeni da ženi naraste vrijednost, postane privlačnija, zanimljivija ako znaš ili slutiš da nju netko drugi valja? Pa poželiš i ti ući u igru, zauzeti posjed, zapišati teren?

Dolores Čović / SirokiBrijeg.info