Hercegovačka sam snaha već trideset i dvije godine. Na početku našeg braka, dok su nam djeca bila mala, dolazili smo često i ostajali predugo.

Danas, čini mi se da smo dolazili prerijetko i ostajali prekratko.

Čudno je kako se percepcija stvari s godinama drastično mijenja. Događa mi se ono što sam mislila da mene neće strefiti: sve više rečenica započinjem sa omraženim početkom “u moje vrijeme…” i “prije je bilo… “(bolje sve, naravno).

Danas mi predmeti, ljudi, mirisi i pokoja riječ i neke uspomene mogu izazvati potoke suza. Ne znam dal me peru hormoni, patetika ili dublje spoznavanje života, značenje odnosa, obitelji, ljubavi, opraštanja, sjećanja…

Već prvog dana boravka u rodnoj kući moga muža nastale su ove priče – crtice koje su isplivale iz mog srca jednog jutra nakon što su me skoro cijelu noć držale budnom i onda sam ih brže-bolje prosula čim sam se dočepala nećakovog kompa.

Ljudi o kojima sam pisala nisu ništa posebno. Baš ništa. I vaša mater, baba, tetka, i vaš ćaća, stric, did, bili su takvi.

Bog ih je predodredio za svakojaka čuda, mnoge važne stvari za Njegovo kraljevstvo, ali ih je rašpavi život uokvirio unutar njihovih dvorišta, njiva, vinograda, zabetonirao mnogobrojnom djecom i otežao im življenje škrtom zemljom, varljivim nebom i teškim ćudima.

Neka ove moje crtice budu oda i vašim bližnjima. Zaslužuju nekoliko redaka na portalu, jer sigurno već imaju svoje mjesto u našim srcima.

Prva je crtica o jednom predmetu. Ključnom za svaki dom, važnom za svaku obitelj, nezaobilaznom u svakom godišnjem dobu; djeci u gradovima je nepoznat. Oko njega su se vodili važni razgovori, on nas je hranio, uz njega se skupljalo, bez njega se nije moglo i ne može.

Špore. Hladno.

Centralni dio svakog starog hercegovačkog doma, danas je u Jozinoj rodnoj kući hladno.

Njezini stanovnici su umrli, ostao je samo Ivan kao čuvar ognjišta. Sam, ne samo u ovoj kući, gotovo sam u cijelom ovom zaseoku u kojem je prije više od trideset godina kad sam došla ja kao drčna “mlada” sve vrvilo od života, dječjih glasova i dovikivanja njegovih stanovnika.

Iz te peći, špore, kako ga ovdje zovu, dimilo se u svako doba godine, bježali smo od njega ljeti, a zimi se okupljali uz njegovu vatru. Čekala sam da Jagoda il Neda ispeku kruv da mogu ukrast komad dok se još ladio – meni su ovu zabranjenu stvar dopuštale.

Čekali smo da se vatra razgori, pa da voda uzavri, pazili da se ne utrne, da ne pokipi, da kruv ne izgori. Sve se vrtilo oko šporeta, vazda je netko morao dežurati uz njega. Svejedno, puno je kruva ispečeno u njem, potoci kava zakuvani, puno se pored njega divanilo, pribiralo. I uvijek se pazilo da bude čisto, najmrže mi je bilo kad bi mliko pokipilo, a to se često događalo. Najprije ga nikad dočekati, onda se naglo sjeti, krene nezaustavljivo slijevati se naokolo dok panično tražim krpe da ga dignem, sklonim, jer je svuda vruće. Onda ga razlijem, ispeče me i na kraju ga zamrzim. Oprosti mi Bože, puno sam psovki izgovorila uz taj špore.

Pero i Ivan rodili su se u toj kući, oženili su dvije sestre Nedu i Jagodu. Pero i Neda nisu imali djece i ostali su zajedno sa Ivanom i Jagodom i njihovim Slavkom, Jozom i Damirom.

Pusta i hladna “mala kuuuća” probudila mi je tople uspomene – svoju vrijednost dobile su tek sad kad je opustjela.

U idućem tekstu na portalu SirokiBrijeg.info, ispričati ću vam priču o svojoj strini Nedi. Koju sam 22 godine fotkala “za spomenik” i svaki bih je put podsjetila da laže, jer je stalno obećavala da će umrit, pa ništa. Bila je svijetla točka mojih prvih godina u Ljutom Docu.

Dolores Čović / SirokiBrijeg.info