Čudno je to, kad bolje razmisliš. Bolnica. I da ti kažem, dobro je. Unatrag desetak godina otkrila sam paralelni svemir. Bolnica. Izolacija, drugačija pravila, funkcioniranje u novoj dimenziji. Svi smo divni, ponizni, plahi, mirni, manji od makova zrna čim otvorimo vrata bolnce, čim osjetimo miris. Pričamo brige, samo da strah koji nas obavija učinimo nevidljivim, barem to. I dijelimo potkošulje, šampone, keksiće, tajne… Odmah prelazimo na „ti“ – nema kojekakvog poštivanja kad te svako jutro pitaju jesil imao stolicu ili ne. Menstruacija? Povraćanje? Proljev?

Jednostavno raspravljaš o diskretnim i nepristojnim stvarima kao da pričaš o TV emisijama, kuhanju, kremama za sunčanje…

I ako ti nije ništa što podrazumijeva dugotrajno liječenje i slično, čim se razbudiš nakon narkoze, otvoriš oči, snimiš situaciju i pokušaš u tom novom svemiru biti zvjezdica koja se dobro uklapa, koja svijetli, ne talasa previše i dobro se zabavlja. Uvijek mi je uspijevalo. Gluposti, smijeh, zezancija, pokušavanje da uskočiš u vlak normale u neprirodnim uvjetima. Sastavljen s različitim ljudima, random poslagnih u krevetima oko tvog. I nalaziš način, razlog i volju da im dohvatiš nešto, pomogneš ako si u prednosti. Sklapaš prijateljstva koja neće trajati duže od života vilinskog konjica. Ali, dok si tu, čvrsta su i važna.

Ako postoji kafić u bolnici, još bolje: plan i cilj svakog dana je otići do njega, najprije polako, pa sve brže, prepoznati neka lica, izmijeniti neka iskustva, praviti se da si na nekom normalnom mjestu, sa običnim ljudima, u važnim pričama koje nemaju veze sa kutijom u kojoj se nalaziš.

A sad sam doma. Moram se vratiti u svoj svemir i napustiti umjetni gdje mi je sve servirano i u kojem se sve oko mene vrti. Moram se vratiti na putanju davno predviđenu za mene.

Dolores Čović / SirokiBrijeg.info