Nakon što ste pročitali prvu priču “Moj dolazak u Ljuti Dolac pokrenuo je lavinu sjećanja“, a koja je jako dobro prihvaćena. Sljedi nastavak koji sam i obećala.

Ispričat ću vam priču o svojoj strini Nedi. Koju sam 22 godine fotkala “za spomenik” i svaki bih je put podsjetila da laže, jer je stalno obećavala da će umrit, pa ništa. Bila je svijetla točka mojih prvih godina u Ljutom Docu.

Tetka tehnički, al ne i ovdje. Strina je po Peri, jer je on stric.

Prvi susret s njom prošao je u njezinoj prijetnji da je dogodine neću više vidjet jer će, naravno, umrit. Slijedeće 22 godine sam je fotkala “za spomenik” i svaki bih je put podsjetila da laže, jer stalno obećaje da će umrit, pa ništa.

Kad me je taj prvi put Jagoda s njom upoznavala, objasnila mi je da je Neda kao druga mama njezinoj dici, da ih je ona čuvala, odgajala, voljela – zato, mlada, ona ti je isto ko ja, ti sada imaš dvije svekrve.

Do tada sam čula da je dovoljno komplicirano imati i samo jednu, a mene obavještavaju da imam DVIJE? Činilo mi se da bih se lakše snašla sa dva muža, nego sa dvije svekrve. Čovječe, kako da se izvučem odavde…

Međutm, Neda je bila svijetla točka mojih prvih godina u Ljutom Docu, zajedno smo kuvale i pričale: ona je imala mladu prijateljicu koju su zanimale sve njezine priče, a ja sam saznavala razne tajne koje su zahvaljujući mom pamćenju krepane kokoši ostale zauvijek sakrivene. Cerekale smo se i glupirale, razgovarale kao da smo u zadnjoj klupi petog b i kao da smo tek otkrile tajne života odraslih ljudi.

Da je kojim sretnim slučajem imala priliku ići u školu da barem nauči čitati i pisati, sigurna sam da bi ona bila načitanija od pola Ercegovine i da bi imala pretplatu na neko kazalište i da bi poznavala sve dućane u kojima bi mogla kupiti lijepu robu.

Njezine su marame, pa i poneke aljine, bile šarene, vesele, za razliku od Jagodnih koja je birala mirne i ozbiljne boje tipa tamno smeđa ili tamno plava sa digdi digdi kojom decentnom točkicom ili nevidljivim cvijetkom. Sa Nedinih ušiju svijetlile su uvijek poneke naušnice.

Umirala je, koliko ja znam, 22 godine i kad je jednom otišla u bolnicu zbog nekog beznačajnog problema, više se nije vratila.

Imala je ogroman sprovod sa puno cvijeća i latica; voljela bih da je mogla vidjeti taj silan narod koji je došao, bila bi sigurno jaaako sretna da je tako važna, barem taj dan.

U sljedećoj priči predstavit ću vam Jagodu, koja je došla na svadbu u Zagreb, primila me u dnevnoj sobi mojih roditelja za rukav vjenčanice i značajno rekla držeći kažiprst uperen u mene: Slušaj, mlada: dobila si momka kakvog nema vamo u cijelom kraju, i ako ne bude nešto valjalo među vama, znaj da si ti kriva!

Dolores Čović / Sirokibrijeg.info