Predsjednik Gradskog odbora Hrvatskog saveza HKDU-HRAST u Širokom Brijegu, a ujedno i zastupnik ove stranke u Skupštini Županije Zapadnohercegovačke, Deni Ćorić, uputio je Otvoreno pismo široj javnosti, te isto u cijelosti prenosimo:

Dragi čitatelju, ovim člankom nastojat ću iznijeti probleme s kojima sam se upoznao u ovih nekoliko godina kojima se bavim politikom. Za one koji ne znaju, zastupnik sam u ZHŽ i ono što bi trebalo bit zanimanje svakog političara jest briga za dostojanstvo čovjeka, dostojanstvo i moral svog naroda. No, čini se da se smisao prvotnog postojanja politike i političara potpuno izgubio. Dovoljno o tome govore zakoni koji dopuštaju umjetnu oplodnju i abortus, uništavajući tako dostojanstvo i bit bespomoćnog ljudskog bića u majčinoj utrobi.

Pitanje koje sam duboko u sebi napokon otkrio i od kojeg sam strahovao je u stvari bilo: “Hoću li se izražavanjem svoga mišljenja o umjetnoj oplodnji kome zamjeriti, poglavito onima koji pokušavaju na ovaj način dobiti dijete ili ljudima koji su došli na svijet na ovaj način?“

U tom trenutku spoznao sam da je pitanje umjetne oplodnje prije svega i etičko pitanje. Ne može se želja za dijetetom opravdati na način da se izvrši ubojstvo druge djece( zametaka/embrija ) kako bi se dobilo jedno koje se imalo sreću roditi! Našao sam se pred pitanjem:„Tko ima pravo odlučivati o tuđem životu?“ Nemojmo se zavaravati da je to naš izbor! Majka nije gospodar djetetovog života, nego kanal preko kojeg je Bog donio to dijete na ovaj svijet. Naš izbor može biti šta ćemo odjenuti ili pojesti, ali nikako tko će živjeti, a tko ne!

Kao narod prisiljeni smo prihvatiti zakone koje nam predlaže Europa, iako se ti zakoni protive Božjim zakonima. Time se u BiH nastoji legalizirati umjetna oplodnja pod izlikom da sami zakon ide u korist čovjeku, no jedina korist od tog zakona je novac. Točnije, Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine pod pritiskom UN-a uputio je na mišljenje županijama Nacrt Zakona o liječenju neplodnosti medicinski potpomognutom oplodnjom. Pošto je BiH potpisala sporazum o pridruživanju, mora prihvatiti i propangirati te europske ,,vrijednosti” . O istom Zakonu raspravljalo se na posljednjoj sjednice ZHŽ, gdje sam kao zastupnik sudjelovao. Bez obzira na to što smo 99% Hrvati i katolici, Nacrt Zakona je dobio pozitivnu odluku. Iako ovakav zakon mnogi smatraju humanim i ne vide problem u njemu, pokušat ću objasnit zašto sam jedan od malobrojnih koji se protive ovom zakonu.

Moram reći da sam prije samog izglasavanja ovog Nacrta Zakona, danima duboko i studiozno razmišljao o istom. Pokušavao sam stvar sagledati sa sociološkog, filozofskog, religijskog i aspekta „običnog čovjeka“ koji se našao u problemu kao što je nemogućnost dobijanja djeteta. Djelomično sam i sam rastrgan pred mnogim pitanjima :“ Zašto ne biti potpuno uz sve mogućnosti i načine koje umjetna oplodnja pruža?“, „ Zašto ne biti potpuno na strani onih koji pokušavaju dobiti dijete na taj način?“, „ Šta da se i sam nađem u toj situaciji ?“ Čitao sam more i more tekstova, svjedočanstava, mišljenja struke, mišljenja teologa, filozofa i mnogih drugih. U tom „istraživanju“ naišao sam na nešto što me posebno pogodilo i uznemirilo, nešto zbog čega sam učvrstio svoje mišljenje i stav o umjetnoj oplodnji kao nečemu što bi trebalo biti zakonom dopušteno.

Prema definiciji, biomedicinski pomognuta oplodnja je medicinski postupak kod kojeg se primjenom suvremenih znanstveno provjerenih biomedicinskih dostignuća omogućava spajanje ženske i muške spolne stanice radi postizanja trudnoće i porođaja, bez spolnog odnosa( svega 5% ovih zahvata uspije)! Takva oplodnja je zapravo izvantjelesna i može biti: homologna, tj. medicinska oplodnja pri kojoj se koriste spolne stanice bračnih parova i heterologna , tj. medicinska oplodnja pri kojoj se koriste spolne stanice jednog bračnog druga i spolne stanice darivatelja-treće osobe. Tu treću osobu dijete nikad ne upozna. Osim što na ovaj način dijete može imati tri roditelja, sami čin nastajanja djeteta nije svet. Bog je smislio da dijete nastane iz ljubavi dvaju roditelja, tj.spolnim činom, a ne iz epruvete i poigravanjem više osoba. No, osim što je put dobivanja djeteta na ovaj način grešan i nehuman, odobravanjem ovog zakona neposredno se sudjeluje u ubojstvu nemoćnog čovjeka i to najčešće više njih! Da bi umjetna oplodnja uspjela, stvara se više embrija. Sam embrij je ljudski, jer posjeduje genetičku konstituciju svojstvenu ljudskim bićima, pa s obzirom na posve jasan stav znanosti (ali i i nauka Katoličke crkve) o tome da ljudski život počinje trenutkom začeća, uništavanje ljudskih zametaka(embrija) je zapravo ubojstvo ljudske osobe, što je najveći problem. Prilikom umjetne oplodnje uništavanje i iskorištavanje ljudskih zametaka je neizbježno. Embrij koji se ne iskoristi, zamrzne se,spali ili se koristi za razne nehumane pokuse kao npr. pravljenje nakita i sl. Prema nekim statistikama u Zapadnim zemljama ima oko 100 milijuna smrznutih embrija (djece) koji čekaju kada će roditelji doći po njih ili kada će služiti za pokuse.

Prema tome, nečuveno je nazivati se katolikom, a odobravati zakon kojem se Katolička Crkva protivi. Za one koji ne znaju, stav Crkve je da ne postoji pravo na dijete pod svaku cijenu, već da postoji pravo djeteta, da se rodi kao plod bračnog čina svojih roditelja te pravo da ga se prizna kao osobu od trenutka njegova začeća. Taj život nije ni očev ni majčin, nego život novog ljudskog bića. Smatra se, da nikada ne bi postao čovjekom, ako to nije od prvog trenutka začeća. Zabranjuje se svaki čin, koji dovodi do uništavanja ljudskog embrija. U enciklici Donum Vitae, papa Ivan Pavao II. ističe, da ljudski embrij nastao umjetnom oplodnjom ima dostojanstvo kao i odrasla osoba, jer je Božje stvorenje. Stoga zaslužuje brigu i pažnju kao i bilo koje drugo ljudsko stvorenje.

Crkva se protivi zamrzavanju embrija, eksperimentiranju nad njima ili korištenju u kozmetičke svrhe. Crkva nije protiv djece rođene umjetnom oplodnjom. Zalaže se, da svako dijete koje dođe na svijet tim putem bude prihvaćeno s ljubavlju. Papa napominje, da sve što je tehnički moguće, nije uvijek moralno prihvatljivo. Izražava se suosjećanje s bračnim parovima, koji ne mogu imati djecu i poziva ih se da utjehu pronađu u Bogu i u pomoći potrebnima u društvu na način koji je prikladan za njih.Osim što sami katolici nisu upoznati sa stavom Crkve prema umjetnoj oplodnji, roditelji koji ne mogu imati djecu nisu upoznati sa NaPro liječenjem kao jedne od najefikasnijih metoda na tom polju. To je jedna od suvremenih metoda prirodnog planiranja obitelji razvijena na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Creighton u Omahi, a začetnik joj je dr. Thomas Hilgers, porodničar i ginekolog.

Glavni problem je što je NaPro liječenje jeftino, pa medicina od tog i nema velike koristi, s obzirom da je zahvat umjetne oplodnje vrlo skup i ,,isplativ” medicinskim lobijima. Postaje jasno zašto se ova metoda liječenja ne proklamira više kroz medije, nego se svako spominjanje navedene tematike ograničava samo na umjetnu oplodnju koja uključuje uništavanje drugih ljudskih života da bi se dobio jedan. Stoga, sami cilj ne opravdava sredstvo. Želja za djetetom ne opravdava ubijanje više djece, niti opravdava put nastanka tog djeteta.

Sam Stvoritelj je smislio da dijete nastane u majčinoj utrobi i da raste pod majčinim srcem. Zar se čovjek ne protivi Bogu ako smatra da je normalno stvoriti dijete izvan majčine utrobe i dopustiti da oni koji su ”nepoželjni” čekaju u hladnjaku? Zar nije suludo da životinja bude zaštićena vrsta dok se čovjek čovjekom igra i to onda kad je bespomoćan i malen? Kakva je to politika gdje životinja koja je stvorena radi čovjeka, vrijedi više od njega? Pitam se, kakav je to zakon gdje se uskraćuje pravo na život čovjeka, čovjeka koji je stvoren na Božju sliku? Jer, ako se protivim tome da čovjek živi, protivim se volji Onog koji ga je stvorio. A njega se bojim, dragi čitatelju, i to je razlog zašto se protivim ovom zakonu!

Kao čovjek i kao vjernik, osjećam dužnost pozvati sve relevantne institucije i one koji bilo kako mogu utjecati na ishod o donošenju konačne odluke o legaliziranju ovog zakona, da se prije samog izglasavanja dublje informiraju o težini i posljedicama koje ovaj zakon nosi. Ispada da više prava imaju neke životinje koje su pod bilo kakvom zaštitom, nego ova mala bespomoćna djeca kojima je oduzeto osnovno pravo, pravo na život!

Deni Ćorić