ŠIROKI BRIJEG – Na današnji dan 1889. godine rođen je fra Dominik Mandić, hrvatski povjesničar, crkveni povjesničar, političar i franjevac.
U rodnom Širokom Brijegu polazi i završava pučku školu, te pohađa u to vrijeme glasovitu franjevačku gimnaziju, uz osmi i deveti razred koji polaže u Mostaru. U Fribourgu studira teologiju i stječe doktorat iz crkvene povijesti. Tamo je 1912. postao svećenikom.
Rat ga je omeo da već tada (1914.) ne okruni svoje školovanje doktoratom pa je to učinio kasnije, g. 1921. Po povratku u Mostar imenovan je vjeroučiteljem u mostarskoj državnoj gimnaziji te izabran za starješinu Hercegovačke franjevačke provincije; pozvan za profesora u Rim. Na zamolbu vlastite Provincije prihvaća ravnateljstvo velike klasične gimnazije na Širokom Brijegu.
U razdoblju rojalističke Jugoslavije (1918.-1941.) gojio je, bar u početku, neke projugoslavenske iluzije, no uskoro se otrijeznio uvidjevši besperspektivnost te tvorevine i njezin kroatofobni karakter. Godine 1939. izabran je u središnju upravu Franjevačkoga reda u Rimu, u svojstvu predstavnika svih franjevačkih provincija u slavenskim zemljama i generalnoga ekonoma Reda. U Rimu je dočekao ratnu 1941. godinu.
Čin proglašenja NDH doživio je bez puno entuzijazma, smatrajući to političkim aktom koji ne odražava slobodno očitovanje volje hrvatskoga naroda. Zauzimao se u crkvenim krugovima protiv progona Srba, Roma i Židova, potaknut ponajviše kršćansko-humanističkim stavom, isto kao što je i tražio da se odustane od masovne retorzije nad srpskim življem nakon četničkih zlodjela u okolici Mostara u travnju 1941.
Realistički je procijenio da su prilike nastanka NDH nepovoljne po mogućnost dugoročnoga održanja, pa se uključuje od 1942. kao posrednik u više pokušaja uspostave kontakta sa zapadnim saveznicima, predviđajući propast sila Osovine. No, njegovo posredovanje je palo na neplodno tlo, pa je Mandićev utjecaj dao više rezultata u godini poraza NDH, kada je uspio spasiti nekoliko stotina hrvatskih bjegunaca pred jugokomunističkim terorom, a navlastito organizirati socijalnu skrb za više desetaka tisuća izbjeglica. Njegovim prinosom osnovana je u izbjegličkom logoru Fermo hrvatska tiskara u kojoj su se tiskale novine i knjige za hrvatske izbjeglice.
Kada je 1946. i 1947. u Italiji nastao, temeljem sporazuma zapadnih saveznika i Jugoslavije, pravi lov na ugledne Hrvate, Mandić je sredstvima Reda omogućio desetcima najistaknutijih hrvatskih časnika i intelektualaca da izbjegnu izručenje koje je vodilo u sigurnu smrt, osiguravši im putovnice za prekomorske zemlje, poglavito Latinsku Ameriku. Godine 1952. seli u Chicago, preuzevši straješinstvo hercegovačkih franjevaca u sjevernoj Americi. U Chicagu se, sve do smrti, posvećuje isključivo duhovnom i znanstvenom radu.
Da se u slučaju Dominika Mandića nije radilo samo o jednostrano nacionalno ideologiziranoj povjesnici (koju bi bilo lako pobiti i ismijati), govori dovoljno jasno činjenica da je jedno od njegovih glavnih djela, “Etnička povijest Bosne i Hercegovine”, bila ne samo proskribirana od jugokomunističkih vlastodržaca, nego je i potencijalni posjednik toga teksta mogao i zbog toga završiti u zatvoru u SFRJ – tolik je bio strah od knjige koja je faktografski obilovala podatcima o hrvatstvu stare bosanske politije, a što bijaše noćnom morom aktera srbizacije i muslimanizacije suvremene Bosne i Hercegovine koji su pribjegavali prekrajanju ili prešućivanju činjenica o starijoj povijesti BiH. To može izgledati groteskno, no isti je mentalni sklop vodio i staljinističke i slične nadripovjesničare, sve po Orwellovoj maksimi: tko kontrolira prošlost, upravlja budućnošću.
Preminuo je 1973. godine u Chicagu. Njegove su povijesne knjige nezaobilazna literatura za stariju povijest hrvatskoga naroda i povijest Bosne i Hercegovine.
Glavna djela Dominika Mandića su: “Hrvati i Srbi, dva stara različita naroda”, “Bogumilska crkva bosanskih krstjana”, “Crvena Hrvatska”, “Državna i vjerska pripadnost sredovječne BiH”, “Etnička povijest Bosne i Hercegovine”.
Nekoć glasovita Gimnazija na Širokom Brijegu danas nosi njegovo ime.
Danjel Ivanković / Dnevno.ba
