Dalibor Šilić o svojoj povijesti, sadašnjosti u NK Širokom Brijegu i “vrbovanju” igrača u omladinski pogon!

Malo je dogometaša koji su u Širokom Brijegu ostavili toliko dubok trag kakav je ostavio Dalibor Šilić, koji je u klubu ostao i nakon okončanja igračke karijere u administrativnoj ulozi. Rođeni Konjičanin je na Pecaru stigao 2003. godine kao već etabliran premijerligaški nogometaš.

Sa Brotnjom i Željezničarom je ranije osvajao naslove u prvenstvu i kupu, ali tek je na Pecari dostigao svoj maksimum, osvojivši prve i do današnjeg dana jedine titule sa Širokim Brijegom, a tome je dodao i dva trofeja Kupa BiH, pa kotira visoko na listi najtrofejnijih igrača u povijesti kluba.

Za intervju za portal Plbih.ba govori o svojoj igračkoj, ali i administrativnoj karijeri, koja je usko vezana uz Široki Brijeg.

Kada čujemo ime Dalibor Šilić nekako uvijek prvo pomislimo na Široki Brijeg, u kojem si ostavio veliki trag kao nogometaš. Malo ljudi zna da si ti ustvari rodom iz Konjica i da si imao zanimljiv nogometni put dok nisi došao do Širokog Brijega?

Rodom sam iz Konjica, a prve nogometne korake napravio sam u Turbini iz Jablanice. Cijeli tok rata sam proveo u Jablanici i igrao sam za Turbinu. Nakon rata smo preselili u Mostar i bio sam u Zrinjskom do ulaska u juniorski staž. Dvije godine juniorskog staža proveo sam u Varteksu iz Varaždina i tu sam odigrao i nekoliko utakmica za prvi tim. Pošto se tada još uvijek išlo u vojsku dobio sam poziv za odsluženje roka i vratio sam se ovdje u Zrinjski godinu dana. Nakon toga igrao sam u onoj poznatoj generaciji Brotnja iz Čitluka, poslije toga pola godine u Mariboru, pa onda godinu dana u Želji nakon čega sam došao u Široki i tu sam se zabetonirao (Smijeh).

Spomenuo si poznatu generaciju Brotnja iz Čitluka, tada je osvojena i titula prvaka BiH u play-offu, bila je to stvarno jaka ekipa koja je igrala i u europskim natjecanjima.

Povučeno je dosta igrača Zrinjskog u tu ekipu, napravljena je neka konstrukcija tima za godinu ili dvije dana i dovedeni su ponajbolji igrači iz Hercegovine i Dalmacije. Stvarno je bilo dobrih igrača i osvojena je titula. Ja sam tu bio jednu godinu i igrao sam europske utakmice koje su se igrale mislim u dvije uzastopne godine, a onda je sve lagano krenulo prema dole.

Utakmice play-offa u to vrijeme bile su sjajno posjećene i bilo je stvarno dobrih igrača u svim ekipama. Često se potencira ta priča da je prije bilo boljih igrača nego sada, slažeš li se?

Svi bivši igrači govore da je prije bilo boljih igrača. Činjenica je da je bilo manje transfera i da se manje odlazilo vani. Ja bih rekao da sada ima boljih igrača. Posljednjih desetak godina se modernije radi i prate se europski standardi. Danas je puno lakše mladom igraču da nakon godinu ili dvije igranja u našim najboljim klubovima napravi neki transfer recimo u Sloveniju, Hrvtasku ili Austriju. Svi će stariji reći da je u njihovo vrijeme bilo boljih igrača. Što nismo naprimjer Wagner ili ja napravili neki transfer, a ostavili smo neki trag u ovoj ligi. Ima tu još igrača poput Džele Muharemovića ili recimo Bukija Biščevića, koji je imao neki izlet u Hajduk. A pogledajte danas, Mirko Marić je kod nas sa 18 godina odigrao jednu sezonu i odmah se prodao u Dinamo. Treniralo se staromodnije za razliku od danas a veliki plus je i što sa ovih područja većina igrača sada ima europske putovnice i onda takvi idu bez problema u bilo koju zemlju jer nisu stranci. Prije smo svi bili tretirani kao igrači iz naprimjer Afrike.

2013.godine si iz kopački prešao u ulogu sportskog direktora Širokog Brijega. Je li bilo teško napraviti taj prelaz i početi raditi potpuno drugačiji posao?

Posljednjih pola godine igračke karijere pripremao sam se pomalo za taj posao. Bio sam pun elana i mislio da sve znam, ali kad sam počeo raditi vidio sam da je to stvarno rudarski posao, pogotovo kod nas. Nije to kao što je Hasanu Salihamidžiću u Bayernu ili u nekim drugim velikim klubovima. Moraš raditi od jutra do mraka, bez odmora 24 sata. Za razliku od igrača, nama se u suštini sezona nikada i ne završava jer posao nikada ne staje. Puno mi je pomogao period koji sam proveo i radio sa predsjednikom Jelićem dok je on još bio tu, neke dvije i po godine. Najteže je ustvari bilo na početku jer si igrao sa dosta igrača, a sada trebaš graditi jedan drugi odnos i napraviti određenu distancu. Sada kako je vrijeme odmaklo već to ide dosta lakše. Tu sam šest godina pa ćemo vidjeti dokad će to potrajati.

Oni koji poznaju situaciju u Širokom Brijegu nekako dijele vrijeme do predsjednika Mije Jelića, odnosno do perioda kada je on bio u klubu, i nakon njegovog odlaska. Kako uopće objašnjavaš fenomen da je jedno tako malo mjesto poput Širokog Brijega ima takav sportski uspjeh i da je iznjedrilo toliko kvalitetnih igrača, što vrijedi i za nogomet i za košarku?

Zaslužno je nekoliko ljudi koji vole sport u Širokom, plus gospodarstvenici, plus grad. Znači, isključivo dobra volja i ljudi koji vole nogomet i košarku. To što nas svrstavaju u „veliku četvrorku“ bh. nogometa je nešto ogromno. Rijetko ko će to prepoznati i cijeniti, treba se zadržati tako dugo u vrhu i zaslužiti da nas zovu velika četvorka pored Sarajeva i pored Mostara. Da ne govorim gdje su Zenica, Banja Luka, Bijeljina i ostale velike sredine. Istina je da je predsjednik Jelić sa svojim suradnicima i sponzorima sve to stavio na noge i izgradio infrastrukturu. Skupa sa ostalima naravno, ne on sam, ali je bio pokretač toga svega. Zato sada imamo onako lijepu modernu dvoranu i stadion koji ispunjava tu treću UEFA kategoriju. Puno rada, volje, želje i dobrih odnosa sa susjedima okolo. Izgradio se neki brend koji je poznat evo već 20 godina i stvarno je to fenomen pored velikih sredina da smo mi još uvijek konkurentni i u samom vrhu bh. nogometa.

Vi ste klub koji je poznat po kvalitetnoj omladinskoj školi i činjenici da su igrači koji su izlazili iz omladinskog pogona uglavnom postajali nositelji igre, a onda poslije pravili kvalitetne transfere. Je li to rezultat neke razrađene skauting mreže, dobrih kontakata sa Dinamom i Dalmacijom ili možda nešto treće?

Nije to ništa komplicirano. Napravljen je kamp i bazirali smo se na malo veći broj djece. Pored toga, putujemo po turnirima u regiji i srećemo raznorazne talentirane klince koje pokušavamo dovesti u svoj kamp. Mi možemo primiti petnaestak dječaka u naš kamp na smještaj. Privučemo ih time, školujemo ih i tu se oni dalje razvijaju. Većinom se razviju u dobre igrače, ali naravno da ima i onih koji ipak ne mogu da odgovore određenim zahtjevima, to je tako. Trenutno imamo takvih 13 ili 14 igrača i to je neka baza iz koje mi sada crpimo igrače za Premijer ligu. Prije su baze bile Brotnjo, Posušje i Orašje dok su bili jači. Nismo se bazirali na dječake iz Mostara iako smo zemljopisno blizu. Tu postoji određeni respekt, njihov prema nama i naš prema njima, da tu djecu ne povlačimo. Naravno, može bilo ko da dođe i da trenira samonicijativno, ali mi ne vrbujemo nikoga niti želimo to da radimo. Otprilike je to način na koji funkcionioniramo i takvi mladi igrači su jedan od najbitnijih segmenata održavanja kluba uz izlaske u Europu.

Da li je politika kluba da prodajete igrače kada prestanu biti „zaštičeno“ godište, odnosno kada više ne spadaju u kategoriju U21? (Na utakmicama Premijer lige BiH ekipe u zapisniku od 18 igrača moraju imati bar 3 igrača koji su kategorija U21)

Ne gledamo toliko koliko igrač ima godina. Mi u kadru uvijek imamo četiri, pet ili šest mladih igrača. Koji od njih iskoči, njemu se daje vjetar u leđa, pa ako ga iskoristi dobro je. Uglavnom to budu dva igrača u svakoj sezoni, ja bih volio i da ih je više ali to nije realno. Trenutno su najviše u fokusu Mateo Marić i Stipe Jurić, a tu je i mladi golman Zlomislić. Ima još mladih igrača i ako neko još iskoči to je super. Do 21. ili 22. godine oni su zanimljivi tržištu, dok su u mladoj reprezentaciji. Iza toga, sa 23 ili 24 godine već ne možeš napraviti neki transfer za ozbiljan iznos. Nije naša liga još uvijek na tom nivou da ti imaš pet ponuda za igrača pa da možeš vagati i čekati neki bolji trenutak za transfer.

Postoji li neki sporazum sa Dinamom iz Zagreba po pitanju prava prvenstva na mlade igrače ili nešto slično?

Postoje odlični odnosni sa Dinamom već odavno, na svim razinama. Ali to su samo prijateljski odnosi. Prije smo imali neki dogovor gdje su oni mogli da povuku igrača iz naše omladinske škole, a mi smo imali od eventualnog transfera iz Dinama prema nekom klubu određeni postotak. Zauzvrat, mi nismo uzimali naknadu za treniranje koja bi nam svakako pripadala. Takav dogovor na papiru odavno ne postoji ali odnosi su i dalje veoma dobri.

Šta je to što drži igrače toliko dugo u Širokom Brijegu. Dino Ćorić je tu skoro 10 godina, Wagner i ti ste proveli skoro čitavu karijeru u Širokom Brijegu. Imamo i Stipu Markovića koji je bio tu godinama pa je tek ovog ljeta otišao. Tu su naravno i Josip Barišić i Jure Ivanković. Vjerovatno ne postoji nijedna ekipa u PLBIH da ima toliko igrača koji su ostali u timu po 5,6 pa i 10 godina?

Mislim da su ti igrači generalno potcijenjeni, ti domaći igrači koji igraju svake sezone. Vjerovatno ne mogu napraviti neki veliki transfer vani da igraju za ozbiljne novce, ali onda treba učiniti sve da ovdje imaju neki dobar status i da se osjećaju ugodno. Mislim da je puno lakše igrati u Širokom Brijegu nego u Sarajevu ili Željezničaru. Pritisak, navijači, veliki grad i sve to. Igrao sam u Želji i znam šta to nosi, a igrao sam kada smo imali dobre rezultate. Ali čim se izgubi jedna utakmica sve se okrene. Široki Brijeg nije klub koji će davati ogromne novce, ali ti igrači imaju neku financijsku sigurnost ovdje i odmah se bolje osjećaju. A ne kočimo nikoga ako mu dođe nešto bolje, pogotovo ako je malo stariji igrač iz naše regije, da napravi neki iskorak. Naravno da ne možemo sad tražiti isti novac za Dinu Ćorića u 29. godini i Matea Marića u 20. godini. Imamo dobar odnos sa igračima, evo Zlomislić se vraćao nekoliko puta. Ja bih bio najsretniji da možemo vratiti još neke igrače koji su ovdje ponikli ali to nije realno iz više nekih razloga.

Od ove godine klubovi u PLBIH dužni su javno objaviti izvještaje o svojim financijskim rezultatima. Budžet Širokog Brijega je manji od budžeta ostalih klubova iz vrha PLBIH. Znači li to možda da su i ambicije manje u ovoj sezoni?

Budžet ti ne garantira da ćeš biti prvi. Taman da neko u našoj ligi ima budžet 10 milijuna eura, to mu ne garantira prvo mjesto, garantira samo da će lakše složiti ekipu. Opet nam je cilj izlazak u Europu. Možda je manji budžet nego u prošloj sezoni, ali mislim da opet imamo dobru ekipu da možemo bez problema igrati i Kup i boriti se u prvenstvu do kraja. Ja bih stvarno odvojio Zrinjski i Sarajevo što se tiče igračkog kadra. Željo će biti jako opasan, možda nemaju toliko kvalitetnih pojedinaca, ali imaju širok kadar i oni se, uvijetno rečeno, bacaju na glavu, to je jasno kao dan svima. Amar zna da napravi takvu atmosferu, i ja sam bio gore kada je on bio trener. Publika je tu, naravno, i oni će biti jako opasni. Uz dužno poštovanje ostalim klubovima, mislim da kvalitet kadra, širina, navikavanje na Premijer ligu i još neki faktori utiču da će ova „velika četvorka“ kako nas nazivaju opet biti u vrhu. Ne bih se iznenadio ako bi Željo ili mi na kraju bili ispred Sarajeva ili Zrinjskog. Europa će ostaviti traga sigurno, dok se malo poslože doći će i loši tereni. Dakle, naš budžet jeste manji nego prošle godine, ali ambicije nisu. Imamo dosta mladih igrača koji se mogu profilirati u vođe za 2 mjeseca, a naravno da to može trajati i pola godine ili godinu. Mariću je trebalo otprilike godinu dana, ali ima tu i još momaka koji mogu da odgovore. Vidjet ćemo, možda još neko ode a možda i još neko dođe ali ambicije su standardne.

Da li je plasman u Europu odnosno novac od Europe jedna od glavnih stavki u budžetu. Koliko bi vas poremetio eventualni neizlazak u Europu?

Jedne godine smo ostali bez Europe a čak smo tada natkrili tribinu. Znači da nas nije poremetilo toliko, a to je 500 tisuća maraka. Mislim da svaki klub od ove „velike četvorke“ ne bi trebao da ima problema za 500 tisuća maraka. Mislim da je nama glavni izvor prihoda prodaja igrača. Naravno, tu su u kontinuitetu i sponzori koji pomažu da to sve funkcionira. Ne možeš kod nas reći, eto, mi ćemo svake godine prodavati igrača za milijun i ne treba nama niko drugi, mora biti sve skupa uvezano. Falio bi taj novac, naravno, ali možda bi u toj situaciji prodao nekog igrača i zakrpio tu eventualnu rupu u budžetu. Dakle, Europa je bitna ali nije presudna.

Svojevremeno je bilo kritika od navijača na društvenim mrežama i na stadionu po pitanju nekih igrača. Smatralo se da su pojedinci preplaćeni u odnosu na ono što pružaju na terenu i da ne zaslužuju nositi dres Širokog Brijega. Ima li mjesta takvim kritikama?

Možda je neko preplaćen a možda je neko potplaćen a igra dobro. Ja sam jednom prilikom objašnjavao na press konferenciji kada su počele sve te priče odnosno neko nezadovoljstvo. Ja imam budžet okviran koji se može pomjerati gore-dole 50 ili 100 tisuća i ja se uklapam u taj budžet. On može biti 500 tisuća, može biti milijun ili 5 milijuna, sasvim svejedno. Samo treba jasno istaći kakvi su ciljevi kluba sa jednim milijunom ili sa pet milijuna. E onda je situacija sljedeća, moraš dovesti igrača koji ima čiste papire, odnosno koji je slobodan. Drugi veoma bitan uvijet je da po mogućnosti ima roditelja iz BiH, plus još neke dvije stavke koje ne bih sada spominjao, i naravno mora biti najbolji. I sada, ti od toga trebaš da napraviš top pojačanje. A nama nije pojačanje iz hrvatske lige naprimjer, osim iz Dinama, Hajduka, Rijeke ili Osijeka. Govorim o pojačanju koje je u stanju da dođe i da odmah upadne u mašinu i da igra. Jer mi prodamo Lončara i Menala tim klubovima, i oni tamo igraju. Lončar igra u Rijeci i on se tamo tretira kao pojačanje. E, sad bih ja trebao da od tamo uzmem nekog ko je rezerva i ko je slobodan igrač i da on meni bude pojačanje, teško. A ne možemo da se usporedimo sa hrvatskom ligom jer njihovi najlošiji klubovi u prvoj ligi plaćaju duplo više nego mi. A da ne govorim kako je teško nagovoriti igrača da dođe u BiH ako je prošao nešto u karijeri, e to je umijeće. Oni razmišljaju ovako, ja idem u Bosnu, i vidjet ćemo ko će me nakon jedne sezone iščupati iz Bosne. Pa kada vide pojedine televizijske prijenose, on ne vidi ništa na televiziji, a oni to gledaju tamo. Tereni znaju biti loši a neće ni zaraditi mnogo novca. I onda ti trebaš napraviti ekipu. To je tako na funkcijama trenera, sportskog direktora i predsjednika. Ni za šta što je dobro nisi zaslužan, a glavni si krivac za ono što je loše. Sa tim se nosiš ili ne nosiš, to je to. Ja mogu reći da su od strane uprave u posljednje tri godine postavljeni određeni ciljevi koji su ispunjeni. Ciljevi su Europa i razvoj i prodaja mladih igrača. A jednom prilikom ću govoriti malo detaljnije i o ciframa, šta su bili ciljevi i šta je urađeno u tom periodu, možda na nekoj press konferenciji.

Osam trenera je prošlo kroz klub u periodu od kako si ti sportski direktor, kakvi su bili odnosi?

Ja mislim da sam sa svakim imao odličan odnos i ostali smo i sada u komunikaciji. Trudio sam se da budem podrška svakome do jedne granice. Uvijek se pravila ekipa sa trenerom, nikada ja sam ne pravim ekipu treneru, niti je trener pravi meni. Jer ako trener napravi ekipu bez mene, on možda ode nakon pet kola, a ti igrači ostaju na ugovoru klubu. Moram dati zeleno svjetlo za igrača i ja ali i trener, koji god da je trener u pitanju. Evo sad je tu Denis i komunikacija je obostrana. Ja imam neke igrače na radaru pa ih pošaljem njemu ili on gleda neke igrače pa pošalje meni i onda ih zajedno pogledamo. Plus što imaš Upravni odbor kluba koji odlučuje da li se može taj igrač platiti ili ne, i to jednostavno. Možda nekome izgleda sa strane da Šilić odlučuje sve, ok nema problema ja sam odgovoran i više mi se ne da objašnjavati kako to funkcionira. Ko treba da zna, on zna. To je jedan lanac. Trener i ja kažemo da želimo tog igrača, a Upravni odbor kaže, možete izdvojiti toliko novca, vrlo jednostavno. Ako ne može ta prva opcija, možda se uzme druga, treća ili četvrta radi novca. Što se tiče trenera, pogotovo u posljednje tri godine, mislim da je bilo dobro. Bilo je i malo boljih i malo slabijih odluka. Mislim da sam pogotovo pogodio sa Goranom Sablićem jer je on osvježio ekipu, ali i kompletnu ligu. I drugi treneri su malo više počeli da igraju druge sisteme i da se prilagođavaju. Široki je tada po meni izgledao onako kako ja želim da izgleda, ja sam uživao gledati utakmice.

Da li žališ za nekim odlukama koje si donio u karijeri, i igračkoj i ovoj direktorskoj. Možda si kao igrač mogao otići i zaraditi neki malo veći novac vani?

Nemam se šta kajati, ja mislim da svaki nogometaš dosegne neki svoj maksimum, odnosno dobije ono šta mu pripada. Dosta ljudi se pita zašto nismo Wagner ili ja otišli vani i napravili nešto, pa vjerovatno nismo bili dovoljno kvalitetni, realno. Ja sam imao nekoliko opcija, gdje je falilo malo sreće da se nešto dogodi. I kada sam igrao jedan ciklus za reprezentaciju potrefilo se da su rezultati bili loši i automatski si i ti loš, bez obzira koliko imaš godina. Vjerovatno nismo ni zaslužili više. Ja mnogo cijenim igrače koji ne mogu da naprave transfer vani, ali ovdje su najbolji. Nadam se da se neće uvrijediti ako ja kažem da je to naprimjer Slobodan Jakovljević, Nemanja Bilbija, Miloš Filipović. Ne mogu se prodati vani da igraju za velike novce kao mladi igrači, ali su ovdje top i ovdje su cijenjeni. Ko od njih napravi ekipu on će se boriti za prvo mjesto.

Plbih.ba