Na današnji dan 20.04.1993 godine u mjestu Sovići, Doljani,općina Jablanica na oltar Domovine život je položio hrvatski vitez, jedan od najvećih junaka Domovinskog rata HVO-a u BiH, Mario Hrkać-Ćikota iz Širokog Brijega (rođ.1971 godine). Dan prije 19.04.1993 godine život je na oltar Domovine praktično na istom terenu položio još jedan vitez iz Širokog Brijega Boris Barbarić-Boka.

Kada se njima dvojici pridoda i Stanislav-Baja Kraljević (rođ.1970 godine), također iz Širokog Brijega koji je dana 11.06.1992 godine položio svoj život na Bišća polju kod Mostara dolazimo to trolista snova, najčasnijih hrvatskih sinova, koji su ugradili svoje živote u živote svih nas. U živote svih stanovnika Širokog Brijega, Hercegovine pa i BiH.

Čudnom koincidencijom svu trojicu sam osobno poznavao, jer je Mario Hrkać-Ćikota moj kum, po njegovom pokojnom ocu Vinku koji mi je bio krizmani kum, a inače mi je bliži susjed, dok je Stanislav Baja Kraljević također bio moj susjed čija je kuća od moje udaljena kojih 500 metara zračne linije. Što se tiče Borisa Barbarića Boke, on je moja generacija (rođen je 1959 godine dok sam ja rođen 1961) pa smo se prije Domovinskog rata znali iz grada Širokog Brijega, tadašnje Lištice.

Po Mariu Hrkaću-Ćikoti je nazvana 83 Domobranska pukovnija Širokog Brijega, po Stanislavu Baji Kraljeviću vojarna II Gardijske brigade u Mostaru, dok je po Borisu Boki Barbariću nazvana ATJ Boris Boka Barbarić iz Širokog Brijega.

Svaki rat, pa tako i Domovinski rat u BiH iznjedri iz svog naroda junake koje povijest pamti, a koje njihov narod ne zaboravlja. Zapravo koje ne smije zaboraviti jer su u obranu svoje Domovine dali više nego itko drugi. Mario Hrkać-Ćikota je rođeni ratnik i rođeni pobjednik. Još su mi svježe slike iz pustog Širokog Brijega, tadašnje Lištice početkom 1992 godine, kada su se umorni i prljavi Branitelji HVO-a nakon povratka s ratnih terena okupljali u jedinom lokalu koji je u to vrijeme radio, u hotelu Park kako bi proslavili još jedan sretan povratak svojim kućama, prije nego li pohitaju svojim obiteljima. Tako su se u to vrijeme u hotelu Park mogla vidjeti mnoga poznata lica ratnih zapovjednika, poput Generala Slobodana Praljka, Mladena Naletilića-Tute, te Maria Hrkaća-Ćikote. S njima su u društvu bili neki od pripadnika čuvene Kažnjeničke bojne, koji su u to vrijeme bili elitna vojna postrojba HVO-a specijalizirana za najzahtjevnije vojne zadaće, a mnogi od njih su položili svoje živote na oltar Domovine dok je dobar dio njih teško ranjen ili obolio. No, od svega je najupečatljivije bilo kada je Mario-Hrkać-Ćikota dobivao ili uzimao riječ. Tada se u hotelu Park nije mogla čuti ni muha jer je njegova riječ bila zakon, njegova pojavnost je zračila autoritetom od kojeg su zazirali svi, pa čak i General Slobodan Praljak, dok je Mladen Naletilić Tuta u njemu imao najodanijeg bojovnika koji ga nikada nije izdao. Ni u jednoj vojnoj akciji a ni inače.

Povratkom kućama ja i Mario Hrkać-Ćikota smo se znali naći idućeg dana u vojnim odorama koje nismo skidali niti nakon dolaska kući jer smo uvijek očekivali iznenadni poziv na povratak na teren ukoliko bi to bilo potrebito. Nalazili smo se u blizini naših kuća gdje smo neko vrijeme proveli razgovarajući o ratu. Nikada mi nije govorio o strahotama rata kroz koje je prolazio niti sam ja njemu, no iz njegova pogleda sam vidio kako je on živio Domovinski rat a ne ga glumio. Domovinski rat je bio sastavni dio njegove duše i cijelog njegovog bića. Promatrajući ga primijetio sam kako je stasao u jednoga jako snažnog i odlučnog mladića,premda sam ja od njega stariji 10 godina. Čak je karakterno u to vrijeme bio jači od mene, a ono što je mene najviše bunilo je činjenica kako sam ga ja sve do početka Domovinskog rata zamišljao kao jednog pubertetliju koji u našeg susjeda slaže gajbe piva kako bi zaradio koji Yu dinar (tadašnji) za svoje potrebe. On je potjecao iz rudarske obitelji jer mu je otac Vinko također zvani Ćikota, po kojemu je i dobio naziv bio rudar, kao i djed Ivan, i jako je dobro znao cijeniti krvavo zarađen novac. No, nitko nikada nije mogao pretpostaviti kako se u Mariu Hrkaću-Ćikoti skriva jedan od najvećih junaka Domovinskog rata iz reda hrvatskog naroda. Nitko to nije mogao znati a ni pretpostaviti osim možda njegove majke Janje koja ga je rodila i najbolje poznavala, pa je stoga njegov gubitak njoj i najteže pao. Uostalom kao i svakoj majci ovog svijeta kada joj dijete završi život prije nje, jer tako nije određeno, tako nije zamišljeno. Priroda je potpuno drugačije zamišljena, ali ipak takvi se gubici događaju kada izdanci usahnu prije debla.

A ovaj mladi zdravi izdanak iz hrvatskog naroda je pronašao svoje tane. Prije bi se reklo kako je Mario Hrkać-Ćikota sam pronašao svoje tane prije nego li je to tane skrivenog pripadnika Armije BiH ili Mudžahedina pronašlo njega. Moguće je kako je pripadnik neprijateljske vojske iz čistog slučaja ili straha uspio nastrijeliti jednog od najvećih vitezova Domovinskog rata hrvatskog naroda u BiH. Ipak bez obzira na njegovu smrt, smrt Stanislava Baje Kraljevića, Borisa Barbararića Boke, te mnogih drugih znanih i neznanih junaka Domovinskog rata u BiH priča o njima traje i nastavlja se. Zapravo nikada neće ni prestati. Dok je svijeta i vijeka. Ali napomene radi:Radi naše omladine koja često zna patiti od demencije govoreći: “J..0 vas rat, ta on je bio prije 25 i nešto godina, koga to više zanima itd“, mi živući svjedoci toga vremena koje je izvorište svega, pa i izvorište u kojemu ta naša „zaboravna“ omladina obitava, dužni smo ih s vremena na vrijeme podsjetiti i dobro protresti kako bi se probudili iz sna u kojemu spavaju. U snu u kojemu se zapravo ništa ne događa osima dana i noći dok nešto između za njih ne postoji. A to između im je upravo i omogućilo taj san.

DA SE NE ZABORAVE!

A ovaj tekst pišem upravo na Veliku Subotu, dan iščekivanja najvećeg kršćanskog blagdana Uskrsa za koji fra Tomislav Ivančić kaže: “Uskrs je eksplozija svijetla, mira, slobode i ljubavi. Uskrs je prolaz u život, u pobjedu, u povjerenje, u ljudskost koja više nikada ne može prestati. Uskrs je dan koji unosi stravu i nemir u neprijatelje čovječanstva. Uskrs je dan čovjeka, to je dan vječne nade, dan nove pobjede čovječanstva“.

Vlado Marušić / SirokiBrijeg.info

Na kraju trebamo svi pročitati jednu pjesmu Velimira Vele Raspudića o hrvatskom vitezu Mariu Hrkaći Ćikoti kako bi nam se svima vratilo pamćenje na te dane. Na dane ponosa i slave. Na rane devedesete (Ivica Pepelko-Rane devedesete)

VITEZ ĆIKOTA

Ratnika rodila je mati,
Domovino morala bi znati.
Ti ga majci bez milosti uze,
ostavi joj samo bol i suze!

Kad bi mogla ova pjesma moja
opjevati tog najvećeg heroja,
što za narod ne žali života,
Maria Hrkaća zvanog Ćikota!

Pisao bi, nikad stao ne bi,
a znao bi duboko u sebi,
da ni jedna pjesma moja,
ne može opjevat tolikog heroja!

Bez imalo straha na licu,
prikriži se, poljubi šahovnicu,
gordo poput jarbola stoji,
prkosi smrti jer je se ne boji!

Ali smrt uzima heroje
baš zato što je se ne boje!
I kao da je čekala njega,
viteza sa Širokog Brijega!

Uzela je tijelo i ništa više,
velikim slovim u povijesti piše
i ostat će pisano nakon svega:
VITEZ ĆIKOTA SA ŠIROKOG BRIJEGA!!!

Velimir Velo Raspudić