ŠIROKI BRIJEG – Franjevačka galerija u Širokom Brijegu jedna je od najimpozantnijih umjetničkih institucija u BiH. Posjeduje veliki broj vrhunskih umjetničkih djela, od domaćih i europskih majstora iz razdoblja od 16. do 21. vijeka do velikog Salvadora Dalija.
Ako već moram putovati zimi – dok me iz Sarajeva ispraćaju magluština, bljuzgavica, smog i sve druge ovom gradu svojstvene zimske gadosti, koje za mene, doživotno oboljelog od ljeta, predstavljaju opterećenja ravna psihičkim smetnjama – onda zaista volim ići ka Hercegovini. Ne mislim da je taj kraj svijeta čudesniji od bilo kojeg drugog kraja svijeta. Ježim se na onu lokalpatriotsku da ovakve prirode eto nigdje drugdje nema. Smiješna je, dakako, ta potreba za isticanjem ekskluzivnih ljepota, svojstvena domorodačkim plemenima rodne nam grude. Ipak, ima Hercegovina, iz perspektive kotlinske stiješnjenosti i njoj pripadajućeg nedostatka prozračnosti što ga je još plemeniti Mula Mustafa Bašeskija uočio, jednu stanovitu prednost koju bih mogao promatrati, bar u mom imaginariju, kao čudesnost koja jeste svojevrstan prirodni ili prirodnoljepotni ekskluzivitet.
Ili se to pak meni – opet iz moje kotlinske natmurenosti, ono kad ti nebo mjesecima sjedi na čelu, a oči bole od potrebe za suncem – samo čini. Od mog prvog prelaska preko Ivana, a nije da me nakon toga svako malo nije vuklo i da me danas jednako ne vuče na tu stranu, urezao mi se u dugotrajno pamćenje, koje se povremeno pretvara u čeznutljivost, momenat kad se iz bosanskog mraka i nedostatka neba preda mnom odjednom prolomi sva ona svjetlost. Kao da naprasno progledam, kao da prvi put nakon mjeseci mučenja, nakon gušećih trenutaka neviđenja vidim nebo. Mogu ga opipati, pa tako slatke jagodice, zaslađene nebeskim plavetnilom liznuti jezikom.
Izvor vijesti: Đorđe Krajišnik / BHdani
NAPOMENA: Ovo je samo jedan dio teksta preuzetog s portala BHdani.ba, a da bi ostatak vidjeli potrebno je biti pretplatnik na taj magazin. Pošto portal SirokiBrijeg.info nije pretplatnik “osuđen” je prenijeti samo jedan djelić ove fino napisane priče o našemu zavičaju kako ga vide ljudi koji ovdje ne borave a dok mi to ne primjećujemo i mogli bi se ponekada zapitati. A zašto mi to ne vidimo i ne cijenimo?
