FRANKFURT – Svaki put kada čuje vijest kako tisuće mladih i visokoobrazovih Hrvata u kolonama odlaze van granica Hrvatske, Širokobriježanina, Vinka Kolobarića, jednog od uspješnijih hrvatskih poslovnih ljudi u Njemačkoj, vlasnika lanca restorana, hotela Sandelmühle i ekskluzivnih limuzina u Frankfurtu, nešto stegne u prsima. Zaboli ga duša, teško mu je, jer vjerovao je kako se povijest neće ponavljati, te kako nove generacije Hrvata neće biti prisiljene ići stopama prvih hrvatskih gastarbajtera.
Njemu više Njemačka i ne bi trebala, jer u njoj je ostvario sve o čemu je nekada kao mladi čovjek sanjao. Ali nije se lako vratiti u Hrvatsku. U pitanju je i odgovornost prema mnogočlanoj obitelji. A čini mu da i Hrvatska zahvaljujući galopirajućoj korupciji i nevjerodostojnoj politici, kao da ne želi da joj se pomogne.
Vinko smatra kako su uspješni hrvatski biznismeni širom svijeta proteklih dvadesetak godina pokušali pomoći domovini i razvoju hrvatskog gospodarstva, ali nažalost malo se od toga uspjelo realizirati, jer hrvatska je politička birokracija bila jača. Mnogi od uspješnih poslovnih ljudi iz dijaspore pod takvim uvjetima tajkunizacije nisu bili spremni ulagati svoj kapital u domovinu, a oni što su ga uložili često su znali bez njega ostati, te se praznih đžepova opet vratiti u “bijeli svijet” i početi ispočetka.
Zašto Mađari mogu, a Hrvati ne mogu voditi Inu
“Bezbroj je takvih primjera jer najbolje tvrtke u Hrvatskoj su privatizirane pod čudnim uvjetima, a mnoge su date u bescijenje strancima, tako da se Hrvatska rješila svojih najprofitabilnijih korporacija poput: Ine, Telekoma, raznih banaka, brodogradilišta, kao i niza hotela, koji su prodavani preko raznih veza, naprosto bez valjanog transparentnog natječaja. Postavite samo jedno logično pitanje: Kako da se Mađarima isplati kupiti i preuzeti Inu, a mi to ne možemo”?
Što je u pitanju?
“Onda isto i sa tim našim autocestama kojih se naša politika želi pošto poto rješiti, jer navodno mi se ne možemo profitabilno s njima baviti. Nevjerojatno licemjerje! A sve te naše tvrtke, ako ih je već naša politička vrhuška i odlučila prodati, mogli su kupiti naši moćni i ugledni poslovni ljudi iz cijelog svijeta, počevši od: Australije, Novog Zelanda, Amerike, Kanade, Njemačke, Švicarske, Belgije, Austrije, Francuske, Švedske, Italije i drugih zemalja, gdje su brojni hrvatski iseljenici poslovno uspješni i gdje zapošljavaju na tisuće stranih radnika. Zašto to isto nebi mogli raditi u svojoj zemlji, proizvoditi i zapošljavati svoje ljude u Hrvatskoj. Za takvo nešto jednostavno nisu dobili priliku”.
Samo koga je zato posljednijh dvadeset godina u Hrvatskoj bilo briga?
“Istina, bilo je najčešće uzaludnih pokušaja medijske promocije iseljenika povratnika koji su u pravilu završavali neuspjesima. Oni poslovni ljudi iz dijaspore koji su okušali poslovnu sreću u domovini imaju najviše negativnih iskustava. Istina je u Hrvatskoj se neprestano pričalo o bogatim povratnicima, nepismenim gastarbajterima, seljačinama koji se vraćaju u Lijepu našu, puni para i kojima je lako prodati tamo neku maglu i propalu tvrtku koju nitko ne želi kupiti, pa eto da je prodaju naivnim isljenicima. A trebali bi znati da ti iseljenici žive već godinama u razvijenim demokracijama i uspješnim društvima i da nisu bili sposobni da ne bi preživjeli, a kamoli postali imućni i utjecajni. Vidite samo jednog prof. dr. Ivicu Đikića, prof. Davora Pavunu i druge naše mozgove. Iseljeništvo ima i vrsne znanstvenike, intelektualce., kulturne djelatnike i sportaše na koje smo svi skupa jako ponosni”.
Kao da mole Boga da se iseljenici ne vrate
“Od stvaranja hrvatske države nikada nismo napravili nikakvu kvalitetnu platformu za povratak hrvatskih iseljenika u domovinu. Onima koji su u Hrvatskoj u raznim državnim institucijama odlučivali kome će se prodati i pod kojim uvjetima razni ekonomski zanimljivi objekti bilo je najvažnije da od potencijalnih ulagača dobiju dobru proviziju, a za koju cijenu će se prodati tvrtke i kakav će imati razvojni investicijski program novi vlasnici malo je koga od hrvatskih političkih i gospodarskih struktura bilo briga. Vidite ta naša diplomacija koja sebe u posljednje vrijeme naziva gospodarskom diplomacijom nije napravila ništa značajno da se privuku investitori. Neprestano se u medijima govori javite se našim diplomatskim predstavništvima, a kada se javimo onda kažu mi vam o tome nemožemo ništa značajnije reći. Kao da mole Boga da se ne vratimo! To je apsurd koji će nova vlast pod hitno morati ispraviti. Zato danas i imamo ovakvu situaciju u kojoj se Hrvatska već duže vremena nalazi. Beznađe i masovnu, može se kazati, opravdanu nacionalnu histeriju i depresiju. Mnoge tvrtke su propale, na Zavodu za zapošljavanje imamo više od 316.000 nezaposlenih ljudi, najviše mladih, visokoobrazovanih kadrova i jednu katastrofalnu ekonomsku situaciju iz koje se mladi spašavaju bezglavo bježeći van granica Hrvatske. I onda se još mnogi pitaju, pa čak i znaju prozivati te mlade ljude, zbog čega u takvom broju bježe iz Hrvatske? Oni ne bježe, oni su jednostavno prisiljeni odlaziti, a gledajući izvana djeluje kao da je to nekome u interesu, da nas bude čim manje u domovini”.
“To je pomalo licemjerno, jer dobro je poznato da je kod tih mladih ljudi, u koje je Hrvatska uložila ogromna sredstva za njihovo obrazovanje, u pitanju samo teška ekonomska situacije iz koje mladi ljudi željni posla, dokazivanja i napretka u struci jednostavno žele pobjeći tamo gdje imaju perspektivu i šansu da ostvare svoju životnu egzistenciju. A ne da neprestano moraju biti na leđima roditeljima do pedeset godina živjeti kod njih. Politika se ne bi tako trebala baviti gospodarstvom već stvoriti dobre uvjete za njegov razvoj, pa onda neka tržište diktira tko će opstati i biti poslovno uspješan. A ne naši političari koje narod izabere sa povjerenjem, a oni umjesto da se staraju za ono zašto im je narod dao svoj glas i mandat, oni opljačkaju taj isti narod i svoju zemlju. Posljednjih godina gledamo većinom takve scene, pa se i pojedinci onda pitaju, zašto naša zemlja ne može ići naprijed bez obzira na fantastične prirodne resurse “Lijepe naše” i pametne i vrijedne hrvatske ljude u mnogim branšama”.
“Naši ljudi u svijetu su pokazali koliko su vrijedni radnici, sa koliko volje prilaze poslu i koliko su stručni, samo trebaju imati čvrstu upravljačku ruku i da od svojega rada mogu pristojno živjeti. Sve to mogli bi ostvariti i u Hrvatskoj” – priča nam Vinko Kolobarić, otac četvero djece koji se u nekoliko navrata želio vratiti u Hrvatsku i ondje se nastaviti baviti ugostiteljskim poslom, negdje u Dubrovniku ili njegovoj okolici. To su željeli, njegova supruga, djeca i roditelji koji žive u Dubrovniku.
Ekskluzivne vile u Dubrovniku
“Bio sam spreman jednostavno započeti posao u našem turizmu isto baviti se hotelijerstvom i restoranima, organizacijom raznih events partija i svega drugog što je vezano uz tu branšu. Što kazati osim da je Dubrovnik bogom dan i idealan za takve investicije. To je najljepši grad na svijetu sa elitnim turizmom, grad koji ima svoju dušu i idealnu klimu. Iako je hotelski prenatrpan pronašlo bi se tu još zanimljivih projekata za isplativa ulaganja. Recimo, primjerice u okolici Dubrovnika izgradnju malih lukzuznih vila, kao i razne uslužne djelatnosti”.
“Istina, Dubrovnik je skup i prava sezona traje 3,4 mjeseca, ali to nije hendikep za one koji su vani naučili kvalitetno i strpljivo raditi, imaju sredstava za investiranje i žele živjeti kod kuće. Dobrim dijelom i zbog svoje djece kojima je Hrvatska isto na srcu” – ističe Vinko, ne shvaćajući da je hrvatsko gospodarstvo i dalje pod takvim ujecajem političara, kojima je najvažnije da imaju visoka primanja, da su osigurali sebe i svoju djecu a za mlade, “male ljude” i sirotinju baš ih briga.
Važno je da oni imaju visoke saborske plaće i mirovine, te da svaka nova Vlada prvu godinu dana samo radi na uhljebljavanju svojih poslušnih kadrova, koji će čistiti sve ispred sebe. Pogledajte samo HRT i sve će vam biti jasno.
“Pa to nema nigdje u svijetu u demokratskim društvima da se dolaskom nove političke garniture imenuju većina novih direktora, šefova, poslovođa, urednika. A to znači da se ne cijeni rad nego politička podobnost. A kome to treba i kome to u završnici donosi boljitak kada ljudi koji znaju raditi posao to ne mogu već takva mjesta dobivaju politička potrčkala. To nije strašno za vladajuće, ali za njih je strašno važno da bi dijaspori ukinuli pravo glasa i da bi Hrvatska u budućnosti čim prije ostala bez tih mladih i uspješnih ljudi, koji grade mostove između domovine i zemalja u kojima godinama žive i jako su cjenjeni”.
Kome je to gledajući dugoročno u interesu?
“Hrvatskoj sigurno ne, već pojedicima iz politike koji nisu ništa napravili za iseljeništvo, a poznato je da Hrvata vani u svijetu živi isto kao kod kuće. U posljednje tri godine malo je tko od vladajućih posjetio dijasporu, pa se ne moraju ni čuditi što su iseljenici emotivno i zbog takvih razloga i pojedinaca iz politike okrenuli leđa domovini. Ali ostaju nepobitni ekonomski pokazatelji da iseljeništvo godišnje u Hrvatsku pošalje 1,4 milijarde USD i onda je jasno koja je to po snazi gospodarska grana Hrvatske i kako bi se prema njoj trebali odnositi naši političari, a i svi oni koji se žele na neki svoj neprihvatljivi način otarasiti dijaspore, koja im navodno toliko smeta pri glasovanju. A dijaspora im ne smeta kada mnogi od nje u Hrvatskoj dobro žive već desetljećima. To su činjenice kojih bi naši političari trebali biti svijesni ma kojoj god političkoj opciji pripadali. I onda bi se prema dijaspori trebali odnositi sa poštovanjem. Mnogi s pravom vjeruju kako će nova predsjednica Kolinda Grabar Kitarović imati više razumjevanja za iseljenike i njihove investicijske programe, kao i aktivnosti vezane za mostove koji povezuju Hrvatsku, iseljenike i zemlje u kojima oni žive i imaju svoj utjecaj u politici, gospodarstvu i drugim sferama života tih zemalja s kojima Hrvatska, zahvaljujući svome iseljeništvu, može unaprijediti suradnju, primjerice i sa Njemačkom koja nam je vjeran dugogodišnji partner. Oni koji kažu da smo dobili najljepšu predsjednicu na svijetu, baš lijepo jer Hrvatska to zaslužuje” – kaže na kraju Vinko, koji je često na relaciji Hrvatska – Njemačka.
A eto ako zapušu neki novi vjetrovi, prizna, nikad se ne zna, ako ne Vinko onda će se njegova djeca vratiti u Dubrovnik, jer kao kaže ona stara poslovica krv nije voda, a tuđina nikad nije domovina. A Vinko uvijek zna kazati: Gdje si bos hodao nikada zaboraviti ne možeš!
Vinko i veliki humanitarac: Nije u šoldima sve!
Poslovno uspješni Širokobriježanin u Njemačkoj do sada je poduprijeo brojne humanitarne akcije za pomoć potrebitima sirotinji, ali i udrugama koji o njima skrbe. Gotovo ne prođe niti jedan Božić, a da Vinko ne donira sredstva ljudima u nevolji. Tako je i nedavno u Dubrovniku Društvu distrofičara, invalida cerebralne i dječje paralize i ostalih tjelesnih invalida Dubrovačko-neretvanske županije, donirao je 26 tisuća kuna za unutarnje uređenje prostorija ove udruge.
Predsjednica Društva, Antonija Roszahegy Nikolić, dobitnica Nagrade Grada Dubrovnika 1998. godine za svoj predani rad s osobama koje imaju tjelesna oštećenja, još proljetos je u očaju tražila pomoć države, lokalnih vlasti i institucija i građana, pokazujući zidove pocrnjele od vlage, oštećene stropove, oronula vrata i posljedice prokišnjavanja.
Kada je Vinko čuo za to nije čekao ni minute, te je odmah priskočio upomoć. A takvih je primjera bezbroj, gdje se u akcije pomoći uključuje zajedno sa svojom obitelji i prijateljima koje animira da humanitarno pomažu onima kojima je pomoć najpotrebnija.
Mnogi misle da je ljubav novac. Ljubav prema čovjeku je najveća ljubav koja postoji. Svatko je zna uzeti, ali treba je znati i dati. Ja sam osjetio da je trebam dati ovdje” – kazao je Kolobarić Dubrovčanima, koji su mu za ovu nesvakidašnju gestu uručili zahvalnicu i sliku svetišta Marije Bistrice.
Zbog toga mnogi kažu: Kolobariću svaka ti čast, imaš a i drugome daš da živi. To Vinka ispunjava najvećim zadovoljstvom, kao i činjenica da su s njime u poslu i humanosti njegova djeca, koja ga najviše motiviraju, jer zna za koga živi i stvara.
Izvor vijesti: Zoran Paškov / Dnevno.ba
