ŠIROKI BRIJEG – “O ljubavi”, autorska diplomska predstava Nikoline Ljuboja i Ivana Skoke, rađena pod mentorskom palicom prof. Ferida Karajice, u sklopu mini turneje večeras u 20 sati bit će izvedena u Mostaru, u dvorani Pozorišta lutaka. Cijena ulaznice je pet maraka. Dan poslije Mostara, 16. veljače, bit će izvedena u Livnu u kinodvorani Narodnog sveučilišta.
Priča je to o jednom sasvim običnom ljubavnom paru koji, kao i svi ostali parovi na svijetu, prolazi kroz slasti i muke ljubavi. Putujući kroz četiri kazališna žanra, glumci na duhovit i energičan način traže odgovor na pitanja: “Što je ljubav?”, “Kako nastaje?”, “Kako se manifestira?”, “Može li potrajati ili će neminovno, pod teretom vremena i navika, izblijedjeti?”. Predstava “O ljubavi” je gostovala na Festivalu međunarodnog studentskog teatra (FIST) u Beogradu 16. studenoga prošle godine, gdje je osvojila nagradu za najbolju glumu. O ovoj predstavi i ljubavi za Dnevni list govore glumci Nikolina Ljuboja i Ivan Skoko.
Zašto i otkud baš ideja o predstavi o ljubavi?
Nikolina: Ideja za ovu predstavu je proizašla iz vježbe ‘Ljubavnici’, rađene u tradiciji commedije dell’arte, kojom smo izišli na ispit iz predmeta Scenski pokret na trećoj godini studija. Razmišljajući o mogućim temama za samostalnu diplomsku predstavu, sjetili smo se ovog uspješnog ispita, koji je oboma tada proširio glumačke vidike i otvorio nam mnoga vrata za daljnji profesionalni razvoj. Shvatili smo da smo tu tek zagrebli po površini jednog ljubavnog i partnerskog odnosa, koji nam je nudio velik prostor za glumački rast, kao i niz mogućih nastavaka priče o tome što se događa u životu jednog para nakon prvog, uzbuđujućeg i svima poznatog vala zaljubljenosti. Bilo je pomalo riskantno samostalno ući u potpuno neispričanu priču, ali smo imali povjerenja kako jedno u drugo, tako i u našeg mentora, prof. Ferida Karajicu te smo se odvažili na taj korak.
Ivan: Predstava je proizašla iz vježbe scenskog pokreta na trećoj godini glume. Tada smo imali samo početni dio predstave i odlučili smo da bi bila dobra ideja pokušati graditi iz toga. Nije bilo lako pronaći željeni koncept predstave, ali sam u tom trenutku života imao i viška ljubavi, pa smo je nekako ugurali u 50 minuta.
Što ste o ljubavi otkrili igrajući ovu predstavu?
Nikolina: Spremajući ovu predstavu napravili smo dosta opsežno istraživanje fenomena ljubavi, promatranog kroz mnoga polja ljudskog djelovanja, od psihologije, znanstvenih objašnjenja, povijesnih događaja te umjetničkih ostvarenja na tu temu. Naišli smo, naravno, na velik broj dotad nepoznatih informacija, no meni je osobno najdojmljivija činjenica da je ljubav u središtu ljudskih misli, želja i djelovanja otkako je svijeta i vijeka. Ona čuči u pozadini mnogih velikih pothvata i služi kao nepresušno vrelo inspiracije za većinu umjetnika. Zaista možemo zaključiti da je ljubav krajnji cilj i smisao postojanja svakog ljudskog bića i da je potreba da volimo i budemo voljeni jedna od elementarnih potreba svakog čovjeka.
Ivan: Da budem iskren, ja nisam otkrio ništa novo o ljubavi kao emociji, izuzevši nove tekstove što sam pročitao istražujući tu temu, ali sam otkrio razne reakcije na tu temu. Naravno, sve pozitivne. Otkrio sam dosta lica punih pažnje koji s osmijehom iščekuju sljedeće rješenje na sceni.
… A što ste otkrili publici? Što je to što će publika vidjeti na sceni?
Nikolina: Publika će saznati velik dio informacija koje smo ‘iskopali’, no prije svega će vidjeti naš stav prema ljubavi i dugotrajnom partnerstvu. Ova je predstava vrlo osobna, iako je tema vrlo univerzalna. Morali smo u nju utkati sebe, svoje želje i strahove, kako bismo izbjegli ‘izmišljanje tople vode’. Ljubav je česta tema, jedina novost koju smo mi mogli ponuditi je naš osobni pogled na nju. No, moguće je da smo negdje usput iznijeli i stav cijele naše generacije o ljubavi.
Ivan: Publika se dosta nagledala ljubavnih filmova u kojima se izgovaraju najljepše ljubavne riječi i emocije, ali je velika razlika gledati film i gledati dvoje živih glumaca kako se svađaju, ne podnose se, vole, igraju i uživaju sve to radeći.
Slažete li se na sceni, ima li nekih dvojbi oko igranja pojedinih scena?
Nikolina: Nas dvoje se i scenski i privatno jako dobro slažemo, što je sasvim prirodno s obzirom na to da smo 4 godine bili zajedno na klasi i puno puta dijelili scenu u različitim zadacima. Dilema oko određenih rješenja uvijek ima, one su posljedica našeg perfekcionizma i želje da svaki zadatak uradimo što bolje možemo. No, te su nedoumice sitne i uvijek zajedničke te se uvijek brzo i zajednički riješe. Od samog početka smo dijelili istu ideju i nikada nismo naišli na veliko razilaženje u mišljenjima.
Ivan: Kolegica i ja se jako dobro slažemo, kako i na sceni, tako i u privatnom životu. S Nikolinom sam imao i prvu partnersku vježbu na prijemnom ispitu, tako da smo tijekom godina surađivali sve bolje i bolje. Dvojbi uvijek ima, ali ne onih koje koče proces, nego onih koje nas potiču da upregnemo snage i zajedno nađemo najbolje moguće rješenje.
Koji je vama najbolji ili najteži dio predstave?
Nikolina: S obzirom da je predstava žanrovski ‘šarena’, teško je govoriti o tome koji dio bi mi bio najdraži ili najteži. Svaki od žanrova koje pokrivamo nosi vlastite zakonitosti i zahtjeve u igri, pa tako i drukčiju vrstu glumačke zadovoljštine. Stoga se moji stavovi o tome često mijenjaju, ponekad čak i od izvedbe do izvedbe. A ta žanrovska raznovrsnost traži od glumca posebnu vrstu koncentracije, zbog čega iskreno i sa slašću uživam u izvedbi svakog dijela.
Ivan: Nemam neki dio koji mi je posebno drag jer uživam u cijeloj predstavi, a najteži mi je početak dok osluškujem publiku dok ulazi.
Sada ste na turneji s ovom predstavom. Kakvo je zanimanje publike i jeste li se nadali tolikom uspjehu predstave?
Nikolina: Već pri prvim izvedbama smo uočili da publika ovu predstavu jako voli, što se svakom sljedećom izvedbom potvrđuje. Ona progovara o stvarima u kojima se svi lako prepoznaju, a osim toga – zaista nisam upoznala još nikoga tko je potpuno imun na romantiku. Tako dobre reakcije nas istinski vesele, premda je o uspjehu u ovoj fazi bespredmetno govoriti. Ova je predstava još vrlo mlada, ako joj je suđen neki značajan uspjeh, onda on tek treba doći.
Ivan: Pa ima dosta zainteresiranih ljudi koji su voljni 50 minuta slušati i gledati neke mlade ljude kako misle da znaju sve o ljubavi, (smijeh), a još je prerano govoriti o uspjehu jer smo tek na počecima.
Što nakon turneje? Kamo ide predstava ‘O ljubavi’?
Nikolina: Teško je predvidjeti kamo ova predstava ‘ide’. Mi jesmo u pregovorima s još nekoliko festivala na kojima bismo voljeli sudjelovati, možemo govoriti i o našoj volji i želji da je što dulje igramo, no imam osjećaj da će o sudbini ove predstave u konačnici odlučiti publika. Predstava koja nije dio nekog formalnog kazališnog repertoara može opstati samo ukoliko se za nju pročuje ‘od usta do usta’, a može trajati samo dok traje interes publike. Tako da – dok god bude ljudi koji nas žele gledati, mi ćemo igrati s ljubavlju i veseljem.
Ivan: Nakon turneje se nadam da ćemo otići na par festivala, a nakon toga se nadam da ću biti živ i zdrav.
I za kraj, jednostavno i najteže pitanje: što je za vas ljubav? Pričamo li dovoljno o ljubavi u sivilu svakodnevice?
Nikolina: Koliko god je ljubav vječna i univerzalna tema, u današnje je vrijeme na čudan način zapostavljena. Ljudi možda o njoj formalno i govore, no pitanje je koliko su danas ljudi naučeni živjeti u ljubavi i dopustiti da im ona bude vodilja. Imam osjećaj da bi nam svima svakodnevica bila znatno manje siva kad bismo više pozornosti posvećivali ljudima i stvarima koje volimo, kad bismo nastojali živote graditi na međusobnim odnosima. Mislim da nas ljubav upravo tome nastoji naučiti, i sve češće primjećujem da su sretni, zadovoljni i uspješni oni ljudi koji znaju davati i primati ljubav. Zvuči jednostavno i teško u isto vrijeme, no u tome valjda i jest sadržana slatka muka ovog našeg postojanja.
Ivan: Obitelj i prijateljstvo mi predstavljaju najveću ljubav. Ljudi se uvijek radije zadržavaju na nekim negativnim stvarima i njih ponavljaju, pritom mučeći sebe i druge, a ljubav i ako biva spomenuta, brzo se zaboravi. Ali unatoč tome, ja opet biram ljubav.
Je li “tržište” otvoreno za mlade glumce koji su tek dobili diplomu i željni su izazova i dokazivanja?
Nikolina: Tržište je u ovom trenutku za mlade glumce nešto zatvorenije nego što je, po pričama starijih kolega, bilo prije. To se naročito odnosi na mogućnost stalnog zaposlenja, a cijela stvar se može povezati s rezanjem proračuna, financijskom krizom itd. No, to nisu stvari nad kojima treba zdvajati. Teško je glumcima, kao što je teško većini mladih ljudi na našim prostorima, bez obzira na zvanje. Ono što možemo i trebamo je pokušati stvoriti vlastiti prostor za izražavanje, sami sebi stvoriti priliku za rad. To, između ostalog, i radimo ovom predstavom.
Ivan: Pa tržište je otvoreno koliko je pojedinac spreman i željan uskočiti u njega i uhvati se u koštac sa svime što taj posao nosi. Kako ja razmišljam, za glumu postoje tri pravila kojih se treba pridržavati. Rad, rad i rad.
Prodrijeti do publike
Što je Vama zadovoljstvo i izazov u glumi?
Nikolina: Izazovi i zadovoljstva obično idu ruku pod ruku. Najčešće, zadovoljstvo dolazi nakon uspješno savladanog izazova. Oni se pak stalno mijenjaju, ovisno o zadatku i iskustvu glumca. Pretpostavljam da je slično u svakoj profesiji. Za mene je trenutačno najveći izazov prodrijeti do publike i zadržati njihovu pozornost koristeći samo priču kao sredstvo. Samim time, zadovoljstvo mi je igrati pred pažljivom publikom, kao i vidjeti kako ljudi sretni i raznježeni izlaze iz dvorane, dotaknuti (a možda i malo promijenjeni) našom izvedbom.
Ivan: Zadovoljstvo mi je što mogu izgovoriti riječi koje možda nikada ne bih imao priliku izgovoriti ili ih jednostavno ne bih izgovorio iz ovog ili onog razloga i to što mogu biti netko potpuno drugi. Gledati kako lik gleda, slušati, kretati se, razmišljati i sve to bez obzira slažem li se s njegovim postupcima ili ih odobravam ili ne. Izazov mi, kao svakom drugom glumcu, predstavlja to kako ću pristupiti liku, a najveći mi je izazov uvjeriti sebe da ja to možda i mogu.
U Beogradu nismo imali očekivanja
U Beogradu ste dobili nagradu za najbolju glumu. Očekivano ili neočekivano?
Nikolina: Za mene je to bilo iznenađenje. Mi nismo išli u Beograd sa željom osvojiti nagradu, nego sa željom da rad u koji vjerujemo predstavimo drugima, kao i da vidimo kako rade studenti na drugim školama. Zapravo smo tek tamo i doznali da festival dodjeljuje nagrade i bili smo vrlo iznenađeni i počašćeni što smo se našli među nagrađenima. O očekivanjima tu ne može biti govora, uopće ih nismo imali jer se jednostavno tim mislima u tom trenutku nismo ni bavili. Iako, iskreno rečeno, mislim da se svaki glumac nada i mašta o nagradama, kao što vjerujem da se svaki iznenadio nakon što mu je dodijeljena. Ta proturječnost je jednostavno u naravi našeg posla.
Ivan: U Beogradu nakon izvedbe, kada sam vidio kako je publika bila oduševljena predstavom, mislio sam da možda, nekim pukim slučajem, imamo malu mogućnost osvojiti nagradu publike. Kada je nagrada publike dodijeljena drugoj predstavi, te male mogućnosti su pale u vodu i odustao sam od nadanja. Tada sam čuo ime Ivan i Nikolina i najbolja gluma u jednoj rečenici i ništa mi nije bilo jasno. Da budem kratak, bilo je neočekivano.
Izvor vijesti: Dnevni list
