ŠIROKI BRIJEG – Davne 1988. 😉 rođen kao „samo“ Marin, našao se pod budnim očima mame Božice i tate Blage, a vjerojatno nevjerojatno raskolačenim i začuđenim očima sestre Miki (Mirjana joj je ime ) i brata Brace (Miroslav mu je ime). Kako to sa bebama biva, slabo je išta vidio i ičega bio svjestan.
Al’ ponajmanje avanture koja je slijedila. Sve je počelo s trenutkom kad je otkrio da može bit ruksak bratu i sestri. I da se ruka može slomit. I da srce može bolit. Ali i da može gorjet od vatre prijateljstva i radosti koju je u njemu davno zapalio Onaj koji ga stvorio. I zvrk se počeo vrtjeti, a mali Marin je svoju avanturu počeo živjeti.
Jednog petka oko 18-19h popeo se uz Grabovinu do „velike“ i sjeo u zadnju klupu, vjerojatno htjevši odraditi taj petak i otići negdje na piće – kako to s bećarom biva. 😉 Ipak, Onaj koji ga je stvorio, kako ništa ne čini bez veze, tako nije ni Marina potaknuo na penjanje uz Grabovinu bez veze. Taj čud(es)ni svetac iz Asiza je u Marinu pobudio zanimanje i pojačao vatru u srcu, a dodao vjetra brzini zvrka. Slijedilo je predsjedništvo, svakodnevno penjanje uz Grabovinu – bilo biciklom bilo pješke, cjelodnevni boravci na Brigu, organiziranje, slaganje, skupljanje, okupljanje… I nešto jako bitno za nastavak avanture – sviranje gitare. Vreća s talentima se odvezala i oni su iz njega samo počeli ispadati.
Dok se Marinov zvrk tako vrtio, budne oči maloprije spomenute mame Božice i tate Blage u tišini su ga pratile cijelog njegovog širokobriješkog života. Od prvog koraka koji je klecao i jedva držao ravnotežu do prvog koraka prema Franjevačkom životu kojem je potvrdno odgovorio na kraju srednje škole, i postao fra Marin. Jer, tko bi mogao ugasiti taj plamen koji u nekome gori i goni ga da se dadne do kraja? Te roditeljske oči su ga dopratile do oltara, a srca blagoslovila u prošlu nedjelju, 19.07., na dan njegove mlade mise.
Dan ispunjen tremom i organiziranjem zadnjih detalja prisutne je „počastio“ i visokim brojem Celzija koji su ispunili crkvu Uznesenja BDM na Brigu. Ipak, sve to je nadmašilo nešto što se zove bogatstvo ljubavi. A ono se vidjelo u prisutnosti i blizini braće fratara i svećenika, prinosu darova brata i sestre, nećaka Antona i Antonele, pozdravu malog Matije, čitanju i pjesmi prijatelja i širokobriješkog velikog zbora te propovjedničkim riječima fra Marinovog prijatelja i brata fra Stanka. Uz lepeze, puno vode i ljubavi koja sve izdržava, misa je bila veličanstvena. Jedino takva je i mogla biti. A onda je slijedila i jednako veličanstvena fešta puna plesa, glazbe, pjesme i druženja, kako Bog i zapovida. 😉
Bio on „samo Marin“ ili fra Marin, Marin je osoba o kojoj je teško napisati tekst, a da on ostane pristojne dužine. U njemu se nazire osoba o kojoj je fra Stanko govorio u propovijedi, koja se divi, koja živi a ne životari, koja želi okusiti najintenzivniji okus života.
Iako tek na početku puta, već ima titulu prvog širokobriješkog framaša koji je postao svećenikom, izdan CD, tisuću puta oltare ukrašene za misna slavlja, puno zboraša dočekanih i otpraćenih iz Zbora mladih Susret, ne znam koliko akorda odsviranih, stihova napisanih i koncerata otpjevanih.
A ipak, tek je na početku puta. S mladom misom njegovo djelovanje tek počinje, njegov pristup ljudima potrebnima utjehe i razumijevanja se tek može početi razvijati. Kako fra Stanko u propovijedi reče: „Mi nismo u jeseni, nalazimo se u proljeću života, tek počinjemo otkrivati gdje Isus stanuje – pozvani da otkrijemo mjesto otkrivenja i punine radosti našega poziva. Pošli smo naučiti biti manjom braćom, onako kao što je bio sveti Franjo. Franjo se nije plašio biti originalnim i slobodnim, imamo priliku kao i dužnost naučiti voljeti život i najbliže kao on. Dragi brate, imamo priliku iskoristiti taj dar ljubavi kojeg nas je učio i uči naš Gospodin kako ne bismo životarili nego živjeli. … Dragi brate, dopusti da jaki u tvome životu bude Isus, on zna bolje od nas. Pa i onda kada sve izgleda propalo i neuspjelo, možda je upravo to način na koji Bog ulazi u srca.“
Vjerujem da avantura fra Marinovog života sa sakramentom svećeništva dobiva jednu novu dimenziju, novu smjernicu, koja svoj temelj ima u Kristu. I vjerujem da će biti vjetrova koji će jače zvrk zavrtjeti a i lahora koji će ga smirivati. Ali, koliko ja poznajem Marinovo srce, on uvijek daje više, i uvijek iskače na promjene, zato i vjerujem da će odgovoriti na poziv – živjeti život koji nije djelomičan i umoran, koji daje cjelovitu ljubav a ne njezin dio ili komadić.
Unatoč tome što može boljeti. Unatoč tome što sada možda ima više pitanja nego odgovora. Ipak je to put Krista za kojim je krenuo – koji poziva na mnogo više.
Iva Naletilić / Frama.ba
Više slika sa fra Marinove mlade mise na: Mlada misa fra Marina Karačića
