U ovoj našoj dičnoj Hercegovini s puno se stvari ne možemo podičiti. Evo na primjer, svake se godine pišu statistike po župama. Pa vidimo da se sve to više umire, a sve se to manje rađa. Znači, crno nam se piše.
Ipak je u našim hercegovačkim biskupijama još uvijek više rođenih nego umrlih, ali izgleda da ne će zadugo. Drugo, sve je više rastavljenih bračnih parova. Nije to kao u dobra stara vjernička vremena kada se ženidba držala svetinjom i kada se činila velika žrtva i odricanje za opstojnost braka i za mir u obitelji. Danas će pokoja kršćanska majka prilikom udaje čak ovako savjetovati svoju kćer: “Kćeri moja, ako se tebi ne bude sviđalo i ako te ne budu poštovali, samo se ti vrati, ima mjesta u majke koliko hoćeš!” Treće, kamo sreće da se naši mladi nakon završenoga zanata ili završenoga fakulteta mogu ponegdje zaposliti, pa započeti štogod raditi za budućnost braka i obitelji. Nego se završeni pravnik ili ekonomist mora zaposliti u kafiću, kakvu butiku ili nekakvu skladištu “na crno”, pa ga onda poslodavac iskorištava i ganja dan-noć. A kako crnči “na crno” tako ga crno i plaća. Ne zna se što je crnje: ili rad ili plaća. Kako onda ne će bježati nekud vani i tražiti kakve bolje i “bjelje” uvjete za život. A u ovako lošim uvjetima nema volje ni da se ženi. Kako radi “na crno”, a “crno” plaćen, tako on i “crno” misli o sebi: “Tko će me ovako crna i žalosna!” E, pa ne zna čovjek ili bi se smijao ili bi plakao.
Uz vjerničke statistike za blagoslov kuća u Studencima, pristupili smo i statistikama o stanju živinčadi na području župe: koliko tko ima krava, ovaca, koza, kokošiju i slično.
– A, što će Vam to, moj velečasni, govori mi dedo Ivan. Da zapišete kako nas nestaje. Da zapišete kako nas nema, ni nas, ni živine. Prije su ovuda djeca trčala, ovce blejale, krave mukale i konji hrzali. A danas, sunce te grijalo, možemo večat samo mi, jer nemamo ni djece, a kamoli koza i ovaca.
– Pa nije baš tako crno, govorim ja njemu.
– Jest i crnje, moj župniče. Ovo je katastrofa! Prije se ovuda po polju i oralo, i sadilo, i kopalo, i gonilo: i krumpir, i kupus, i raštika i sve ostalo. A po cijelo ljeto te paradaiz, te krastavci, paprike, salata. I gonilo se na pijacu, i živjelo, i zarađivalo. A gledaj ti danas ovoga jada: sve u ledini. I samo kažu: ne isplati se! Kamo ovo vodi, moj velečasni? Najlakše je ležat i govoriti da se ne isplati. A opet djeca! Prije su sve radila po polju: i sadila, i kosila, i kopala, i nosila. A danas: zabilo se sve u kuću i kucka nekog đa…, mal ne rekoh, po onom mobitelu i po onom kompjuteru. Igra nekakve vražje igrice. Da čije su nego vražje. Ono je, bolan, sve vrag izmislio! Sve bih im ja ono porazbijao i nogama zgazio. A kada sam ja bio dijete, mi smo čuvali goveda, čuvali ovce, brali grm, kupili sijeno, demetili duhan… A danas ni djece, ni goveda, ni duhana, ni grma. A polje u ledini! Evo su mi osamdeset i četiri godine pa i sad poljevaču na vrat pa u vinograd i polijevaj lozu. Devetsto loza ja obrađujem, moj župniče, i stotinu maslina. Kao da je to lako. A, znaš li ti, velečasni, što je naš bivši župnik jednom rekao kad su mu nakvi došli.
– Ne znam, što je rekao?
– Došli njemu nekakvi stranci, pa ih on malko proveo kroza župu. Pa ga pitali zašto je ovo polje ovako neobrađeno, u ledini, a toliko kuća okolo. Zar to nitko ne radi? A znaš li što je on odgovorio.
– Što je odgovorio?
– On im rekao da je polje u ratu bilo minirano, pa da sad nitko ne smije u polje dok se sve ne razminira. Dobro ti se snašao, ne bih ni ja bolje! A polje, eno i sad “pod minama”. Ne će nitko da kroči metra. Što ako vrisne nekakva mina pod njim!
Zadnjih pet godina u Studencima stalno više umrlih nego rođenih. Obitelji s jednim članom: 78, s dva člana: 86. Ukupno obitelji s jednim ili dva člana: 154. Studenata: 94, a neoženjenih i neudatih iznad 30 godina ukupno: 150.
– Što je ovom narodu pa ne će da se žene ni udaju, Bože moj. Prije, velečasni, u ona normalna vremena, kada sam ja bio mladić, čim dvadeseta, momci se žene i djevojke udaju. I kvita posla. A, danas, prošao pedesetu, još mu rano. A ti studenti, smio bih glavu dat da će svi nekud na drugu stranu. Samo ne će ovdje ostati. Eto ćeš vidjeti. Kamo ovo vodi, moj velečasni? Svi odoše!
– Ivane, kroz povijest, i našu i ovu svjetsku, uvijek je bilo kriznih vremena. Toga bude i na duhovnom području, i na kulturnom i na ekonomskom. Tâ, evo, jesmo li u recesiji ima deset godina. Bog ima svoje planove i vjerujemo da on sve vodi, makar se nama tako nekada i ne činilo.
– Daj Bože, moj velečasni, daj Bože! Čitao sam i ono što ste napisali u župnom listiću. Prije pet godina isto ste popisivali. Krava je prije pet godina u nas u župi bilo 53, a sada 35. Ovaca: 1307, a ove godine 800, koza: 111, a danas 46. Vidiš li da nam sve pada, moj velečasni. Ne ćemo djecu rađati, ne ćemo polje obrađivati, ne ćemo živine držati! Kamo ovo vodi, moj župniče? Katastrofa! Sve se pogospodilo. Ja ne znam ima li živ itko da drži svinjče! Smrdi nam krmetnjak, smrdi nam štala, zaudara kokošinjac, a polje tvrdo. Svi bi u grad, svi bi u stan, nogu preko noge i čekaj da ti netko donese pršuta ili ribice. I to osušeno na dimu u smrdljivoj i mračnoj dimari. Kamo ovo vodi, moj velečasni?!
Mi svećenici ne ćemo prestati poticati i govoriti da se mladići i djevojke žene i udaju. Hoće li od toga biti ikakve koristi? – Hoće, ako Bog da. Ne ćemo prestati poticati da se mlade obitelji ne boje života, ne boje budućnosti, da rađaju djecu, i to petero a ne jedno. Hoće li od toga biti ikakve koristi? – Hoće, uz Božju pomoć. Ne ćemo prestajati poticati da se obrađuje zemlja, da se ne napušta ognjište, da se ostane u vlastitoj domovini. Hoće li od toga biti ikakve koristi? – Hoće, uz Božju pomoć, uz naše zalaganje i molitvu. I uz potporu odgovarajućih državnih institucija, posebno na području zapošljavanja. Ne ćemo prestati moliti i opominjati da se poštuje ženidba, bračna zajednica i dobro djece koja preko rastava najviše ispaštaju, a nisu ništa kriva. Hoće li od toga biti ikakve koristi? Vjerujemo da će dragi Bog pomoći ako se i sami budemo borili, molili i žrtvovali. Zašto ne bismo pokušali, zašto ne bismo molili, zašto se ne bismo borili i žrtvovali? A tko se bori, i moli, i radi i žrtvuje, i Bog će mu pomoći! Pa će onda biti manje upita: Kamo ovo vodi, moj velečasni!
Izvor vijesti: Don Ivo Šutalo / LJportal.com
