ŠIROKI BRIJEG – “To su slijepe vođe slijepaca. A kada slijepac slijepca vodi, oba će u jamu pasti”. (Evanđelje po Mateju 17.14).
Vozeći se ovih dana, pa čak mjeseci ili svih ovih godina cestama naše Zapadnohercegovačke županije, cestama na ulazu u Široki Brijeg, ili neku drugu općinu da se zamjetiti kako izvođači radova blokiraju promet znakovima obveznog smjera, u nekom smjeru koji je putniku namjerniku kroz Široki Brijeg ili neku drugu općinu ZHŽ-a potpuno nepoznat, dok kilometarske kolone vozila čekaju trenutak satima, po najvećoj žegi ili nekoj drugoj vremenskoj nepogodi kada će proći u željenom smjeru.
Mnogi od njih su se hladili i grijali istovremeno. Na usnama vozača i putnika da se iz drugog vozila zamjetiti kolika količina psovki, prijetnji, pogrda ili uvreda biva upućena prema nekome ili nečemu. Ponekad su te psovke ili kletve upućene vozačima vozila ispred ili iza, pa nerijetko dolazi i do “bliskih susreta treće vrste” tu na prometnici. Jadni nepismeni i neupućeni radnici koji su u interesu plaće i prehranjivanja svoje obitelji poslani na tu prometnicu kako bi je izbušili, zakrpali te položili na nju novi sloj asfalta, neke vodovodne cijevi ili elektro instalacije primjećuju koja mržnja sjeva iz očiju vozača i putnika prema njima a nisu u principu krivi ništa jer nisu obučeni za policajca prometnika, pa počesto mašu nekim okruglim zelenim znakovima bez veze, stvarajući još veću smutnju vozačima.
Ipak, najvažnije od svega se je zapitati tko upravlja i zapovijeda tim radovima? Neupućeniji ne znaju kako je za ceste zaduženo JP Ceste FBiH. JU Ceste Mostar, a tek pongdje JP Putevi Grude, te niz javnih poduzeća kao što su JP Elektroprivreda, Komunalno, vodovod i sl. Imajući u vidu kako porezni obveznici i vozači pri registriranju vozila plaćaju određene naknade prilikom registriranja svojih vozila kroz razno-razne putarine ili druge naknade potpuno je logično da FBiH i ZHŽ ubiru znatna novčana sredstva od tih naknada te je isto tako logično kako se vozači i drugi korisnici njihovih usluga pitaju u što se plasiraju ta znatna milijunska sredstva izražena u KM.
Stoga ta javna poduzeća s područja FBiH daju te poslove po nekom ključu koji je često mimo javnih natječaja pa čak i po nacionalnom-muslimanskom ključu dodijeljen nekom poduzeću. Nakon toga to poduzeće s nekim projektom počinje rezati i bušiti prometnice. Naša ZHŽ i njene Općine s našim poglavarstvima šute dok im se uništavaju-popravljaju ceste??? Milijun pitanja lebdi u zraku ali evo nekih koje postavlja svekoliko pučanstvo naše općine i županije:
1.Tko i s kolikim i čijim novcima financira te projekte?
2.Koliko novaca su strpali u džep ministri naše Vlade ZHŽ-a i naših općina kako bi šutjeli?
3.Zašto ti radovi traju toliko dugo, jer i pticama na grani je jasno kako isti traju predugo?
4.Tko izrađuje takve nakaradne projekte koj nisu u potpunosti elaborirali jednostavnu i brzu protočnost vozila u oba smjera ili preko alternativnih cestovnih pravaca?
5.Tko će platiti štetu nanijetu devastiranim vozilima zbog rupa i oštećenja na vozilima?
6.Tko će izmoliti tolike molitve zbog psovki, kletvi, pogrda ili fizičkih obračuna na tim blokiranim cestama?
7.Tko će konačno zaustaviti te izvođače radova i uvozno-izvozne lobije kojima je jedino mjerilo opstanka i života novac?
Postoje nepopravljivi i bešćutni političari koji su uhljebili sebe i svoje najmilije pa im stoga svekoliko pučanstvo naše županije iz dana u dan psuje mater. Oni su bezbrižni i uljuljani u svoje svakodnevne dokolice. Nije im do kore kruha, puni su im novčanici kreditnih kartica tako da ih više ne mogu smjestiti u svoje ionako pretrpane novcem džepove. Ne osjećaju bilo svog naroda jer sit gladna ne razumije. U nešto moraju udariti da se kite kako su za njihove vladavine ili tiranije izgradili neke pompozne građevine ili objekte a pri tome ne vode računa kako narod kuka: “Kruha gospodaru, kruha”, kako je to opjevano u čuvenoj Hasanaginici.
Stoga ruše i grade ceste kao manijaci, grade trotoare, nogometna igrališta, podižu rasvjetu kao da u ovoj ZHŽ teku med i mlijeko. Kao da je narodu do rasvjete ili trotoara ili boljeg puta. Ima u Grčkoj jedna izreka koja kaže: “Dok topovi grme muze šute”, a ovdje muze već dugo šute. Milijuni nepotrebno opranih i nezakonito stečenih KM se slijevaju iz šupljeg u prazno a narod psuje sve više. Mišljenja sam kako je najprije i najpotrebitije riješiti pitanje zapošljavanja i samozapošljavanja i svaku KM zarađenu od nekih poreza ili naknada, poticaja ili iz EU fondova usmjeriti u zapošljavanje i samozapošljavanje a taj proces će neminovno proizvesti domino efekt te će zaposleni ljudi osjetiti potrebu popravljati ceste, praviti trotoare, graditi nogometna igrališta, podizati rasvjetu, kulturno se uzdizati. A sve dok ne bude zapošljavanja i samozapošljavanja živjeti ćemo u mraku.
Na cestama punim rupčaga slijevati će se ko pljuskovi psovke i kletve nezadovoljnog naroda niz čija lica ko potoci teku znoj i suze od nemoći jer u većini tih uništenih vozila nema klima uređaja. Klima uređaji se nalaze u otmjenim uredima naših ministara u županijama i općinskim poglavarstvima a konačno i u njihovim vozilima s kojima se vraćaju kući kada radno vrijeme tih poduzeća koja buše te putove prestane pa nemaju potrebe čekati u kilometarskim kolonama, a inače oni se vraćaju kući u večernjim sastima jer su nakon radnog vremena otišli na poslovne ručkove sa svojim suradnicima ili ljubavnicama ili ljubavnicima.
Inače, čovjek je zbroj svojih klimatskih iskustava što sam svih ovih godina naučio na svojoj koži provodeći sate i sate u opisanim kilometarskim kolonama autu bez klima uređaja hvaleći depresiju tamnu majku životne radosti. Nekome je nedovoljno da shvati nešto čak 2 godine dok je nekome potrebito za isto 2 sekunde. Ja sam svih ovih godina tonuo i izgarao u sadašnjosti a budućnost nisam mogao nazrijeti jer se sve ove opisane stvari ciklično ponavljaju kao izbori. Noć, dan, ljeto, jesen, zima, proljeće…i tako godinama. A nitko ništa. Nikome ništa. Korupcija u zdravstvu, školstvu, u policiji na svakom koraku, svi sve znaju, svi šute, mnogi mute, a plaćaju mali svojim loše određenim sudbinama.
A čovjek je igračka i zabava u rukama sudbine. Ipak, Bog nas ljubi iako nas podaruje bolom. A bol je megafon kojim nas Bog upozorava da se probudimo iz ružnog sna. A sve je puno prilika. “Uzmimo u ruke sudbinu i sreću, ni ja više tako ne mogu i neću”…, pjeva meni uvijek i iznova dragi Marko Perković Thompson. Maštam o tome da se oslobodim od muke, da se vidim bez plodova. Etika nas uči što se sve ne može dok nas život uči što se sve može. A ovdje je očito što se sve u životu može.
Može se prkositi svemu i svakome ako si netko, jer nije važno ako si nitko – ako si nešto. Ali pri tome ti zaboravljaju kako iskustvo nije ono što se zbiva s nama već je iskustvo ono što činimo s onim što se zbiva s nama. A iskustvo nas je poučilo kako svijeća gori dok ne pregori. A kada svijeća pregori nikome više neće biti toplo.
Vlado Marušić / SirokiBrijeg.info
