LJUBUŠKI – Još jedna pljačka kojoj je garanciju dala vlast je okončana. Tajkuni su bili opasniji od elemnetrane nepogode. Vinarija Ljubuški ispijena je do dna. Radnicima nema ko reći da im firma više ne postoji.
Kad već ništa ostalo nije, nije ostao ni stari vlasnik – HEPOK Vinarija. Prostor proizvodnog pogona, punionice, skladišta, laboratorija – sva imovina privatizirana 2000. godine – opet je završila u oglasu, na prodaju. Dokument na kojem počiva ovrha je Ugovor o dugoročnom kreditu koji je HEPOK Vinarija potpisala sa Hypo bankom 2007. u iznosu od 7 milijuna maraka. Kredit je odobren uz založenu imovinu HEPOK Vinarije i mjeničnu garanciju tvrtke Nativa, iza koje je stajao Milan Lučić.
“Založni dužnik, potpisom na ovom ugovoru izražava volju da, kao osiguranje naplate potraživanja navedenog u članku 1. ovog ugovora bude zasnovano založno pravo na pokretninama, opremi u njegovom vlasništvu” (iz ugovora o kreditu)
Prodajom imovine od HEPOK Vinarije ostalo je samo ime. A da je dovoljno samo ime na papiru da se uništi i ono što nikada nije privatizirano dokazuju ovotjedni prizori sa plantaža vinove loze. Od jutra do mraka čistio se teren – u samo nekoliko dana uništeni su vinogradi koje je Ljubuški imao.
Ni jedan hektar vinograda nije bio obuhvaćen privatizacijom. U Zakonu o imovini ZHŽ-a jasno piše da je županija pravni sljednik državne imovine utvrđene Uredbom o određivanju vlasnika i upravljanja društvenim kapitalom u poduzećima i drugim pravnim osobama.
Iako je zemljište županijsko, Općina Ljubuški, sa samo jednom i jedinom ovlašću, sudjeluje u uništavanju svih 150 hektara vinograda. Planski – nepogrješivo – ovim redoslijedom.
“Daje se suglasnost Općini Ljubuški za dodjelu koncesije za korištenje poljoprivrednog zemljišta na području općine Ljubuški, sukladno odredbama Zakona o koncesijama i Uredbe o postupku za dodjelu koncesije”. (iz Odluke o davanju suglasnosti općini Ljubuški za dodjelu koncesije za korištenje poljoprivrednog zemljišta na području općine Ljubuški)
Vinske loze Ivana Vukšića
Općina je koncesiju prvo dodijelila HEPOK Vinariji. Godina 2010. Iste godine je bez natječaja prenosi na društvo EROVIN.
“2010. dolazi EROVIN. Tada koncesija se uzima HEPOK-u i daje se EROVIN-u na 5 godina. Znači, loza se daje nekome na 5 godina. Ja ne znam kako je to moguće – uzeti lozu”, kaže Radovan Vukojević, radnik Hepok Vinarije Ljubuški
Za tri godine EROVIN-ove koncesije – na vinogradima izbija požar, spremišta za mehanizaciju i crpilišta vode se ruše, rasprodaju se zalihe vina. Općinski načelnik Nevenko Barbarić raskida ugovor o koncesiji – sporazumno – a dug za štetu oprašta.
“Ugovorne strane iz ovog Sporazuma suglasno izjavljuju da se odriču prava postavljanja stvarno ili obvezno pravnog zahtjeva u odnosu jedna na drugu u svezi svih vidova štete iz ugovornog odnosa, Ugovor o koncesiji”. (iz Sporazuma od raskidu ugovora o koncesiji sa EROVIN-om)
Dok čekaju raspisivanje novog natječaja za koncesiju, radnici spašavaju što se spasiti da – orezuju lozu. Bila je to preporuka, zanimljivo, općinskog načelnika.
Prošle godine su ih obnavljali, a sada, ismijani, mogu samo gledati kako su dokrajčeni. Strojevi pristigli na vinograde su Europrevent-ovi. Krivotvorenim ugovorom dobiva zemljište u najam na 50 godina. Apsurd je da je zemljište u najam dala HEPOK Vinarija, dojučerašnji koncesionar, a još veći – da je dobitnik opet Ivan Vukšić.
Zanimljivo je, ljubuški načelnik Nevenko Barbarić sjedio je u Upravnom odboru za vrijeme postupka privatizacije Vinarije. Još preciznije, kao član je sudjelovao u izradi početne bilance stanja. Zemljište koje je bilo predmet koncesije – ne privatizacije, tretira se kao privatno zemljište. Načelnik, a ni kanton ne sprječavaju otimačinu.
“Ja sam se nebrojeno puta obraćao Općini da riješi problem. Svi sve znaju, postoje pismeni tragovi, postoji sve. Obraćao sam se više puta Ministarstvu gospodarstva, tražio sam od njih da riješe to pitanje, jer se radi o njihovom zemljištu jer su titulari, vlasnici”, tvrdi Ivan Herceg, odvjetnik radnika HEPOK Vinarije.
I županijski je MUP na dojave – i prijave u pokušaju sprječavanja devastacije – nijem. Nije slučajno, kao ni da su već uzete izjave radnika – tek obavljena formalnost. Najveći proizvodni kapacitet – korišten u Ljubuškom – iskorišten je – organizirano – za neviđenu pljačku.
[wpdevart_youtube width=”800″ height=”550″ autoplay=”0″ theme=”dark” loop_video=”0″ enable_fullscreen=”1″ show_related=”1″ show_popup=”0″ thumb_popup_width=”213″ thumb_popup_height=”128″ show_title=”1″ show_youtube_icon=”1″ show_annotations=”1″ show_progress_bar_color=”red” autohide_parameters=”1″ set_initial_volume=”false” initial_volume=”100″ disable_keyboard=”0″]xh0a3ARMBxw[/wpdevart_youtube]
Ivana Bešlić / Federalna.ba – “Mreža”
