MOSTAR – Kada je redateljica Nina Kleflin iz Zagreba rekla, najavljujući premijeru predstave “Vanja i Sonja i Maša i još jedan” u Hrvatskom narodnom kazalištu u Mostaru, da uloge u ovoj predstavi glumcima pašu “kao dobro skrojene rukavice”, trebalo je pogledati predstavu i vidjeti i doživjeti koliko je bila u pravu. Velimir Pšeničnik Njirić u ulozi dobroćudnog Vanje, Vanjine sestre u predstavi, Sonja koju igra Sanda Krgo Soldo i Maša koju igra Jelena Kordić Kuret, njezin mlađahni ljubavnikŠpicko kojeg glumi Ivan Skoko, spremačica Cassandra – Nikolina Marić i Tina Laco u ulozi mlade Nine, publiku su itekako i nasmijali i zamislili.
U provinciji…
Tekst je napisao nagrađivani američki dramatičar Christopher Durang i za njega prije dvije godine dobio najveću kazališnu nagradu Tony, koji je zapravo ekvivalent američkom kazališnom Oscaru. Vanja, Sonja i Maša likovi su iz drama Antona Pavloviča Čehova, a glumci nas, na čelu s redateljicom Kleflin, u nešto više od dva sata trajanja predstava, uz 15-minutnu stanku između, vješto vode kroz prošlost, sadašnjost, a pomalo i u budućnost. Znaju li sadašnje generacije mladih, i koliko njih, tko je bio Čehov, znaju li razumjeti i prepoznati što je sve sadržano u uzdahu “Oh, Olga, hajdemo u Moskvu”? Možda znaju, možda ne. Ova nas predstava podsjeća ne samo na Čehova i njegove junake, nego i na slavne Disneyjeve bajke poput “Snjeguljice”. Ako i ne znaju za njih, mladi danas znaju za Facebook, Twitter, selfie, znaju multitaskati i gledati film, za brzinu, za pojednostavljivanje… U središtu predstave je građanska obitelj u američkoj provinciji – u obiteljskoj kući, nakon smrti roditelja, žive brat (Vanja) i sestra (Sonja), oboje u srednjim godinama sami. Ona se pita gdje joj je prošao život, je li moglo drukčije, je li svoj život žrtvovala zbog roditelja i u 52. godini još uvijek sama. Njihovu rutinu, poput jutarnjeg ispijanja kave i čaja i vječnog iščekivanja da na jezero dođe plava čaplja, remeti dolazak njihove sestre Maše, slavne glumice čija slava polako blijedi. No, ni ona ne dolazi bez razloga…
Zanimljive teme
Oni će otvoriti zanimljive teme: sudar starog i novog, pripadanje obitelji i tradiciji, brzina informacija i strpljenje, nemilosrdno tržište s nemilosrdnim “što mlađe”/“što ljepše”, (ne)sudjelovanje u vlastitom životu i vječita pitanja “Je li se moglo drukčije?”, “Što da sam otišla?”, “Jesam li pogrešno živio?”; ova predstava govori i o obiteljskim vrijednostima, pripadanju tradiciju, dostojanstvenom starenju, nepostojanju zajedničkog sjećanja… Hoće li nove generacije zaboraviti sve ono što su naslijedili, hoće li vrijeme pregaziti ono što su nam u nasljedstvo ostavili oni koji su nas stvorili ali i nas same, imamo li vremena zastati i sjetiti ih se jer ova nametnuta žurba i brzina udaljila nas je ne samo od njih, nego i od nas samih, naših želja i naših čežnji.
“Ova predstava nije kazališni fast food – ona je veliki gurmanski kazališni užitak kojem treba s mirom i strpljenjem pristupiti i u kojem treba s guštom uživati”, kaže redateljica Kleflin, koja je uoči premijere s ponosom najavljivala kako će ova predstava nakon dugo vremena imati kazališnu stanku. Da je publiku itekako osvojila, vidjelo se kada je i nakon stanke Mala scena HNK Mostar bila puna, a na pauzi se upravo najviše razgovaralo o samoj predstavi. Ustvari, glazba kojom je završen prvi čin bila je i u predvorju kazališta koje je bilo uređeno baš kao da smo i sami na zabavi na koju su upravo otišli naši likovi iz predstave, tako da smo, osim gledajući ih na sceni, doslovno se u nju uživjeli i vidjeli, iz različitih perspektiva, vrijeme čiji smo dio i način na koji ga provodimo. Sonja, Vanja i Maša (Sanda Krgo Soldo, Velimir Pšeničnik Njirić i Jelena Kordić Kuret) čehovljanski su likovi, puni čežnje i tuge, snova i pitanja, duhoviti i iskreni; Cassandra, (Nikolina Marić), njihova spremačica, bdije nad njima i obiteljskom kućom; Špicko (Ivan Skoko) je mlađahni glumac, pravi predstavnik duha novog vremena, a Nina je prava spona između njih – mlada je, ali, zamislite – sluša Beatlese. Sonja će, kao znak pobune, povremeno zakreštati “Ja sam divlja ptica”. I Vanja će vrisnuti: “I ja sam divlja ptičurina!” Ostvarujemo li svoje snove i čežnje u vremenu tehnologije, bunimo li se, znamo li više uopće napisati pismo, polizati markicu i poslati ga? Zastanimo na trenutak i pronađimo divlju ptičurinu u sebi. Nekad je dobro povremeno jednostavno biti – neprilagođen.
Predstava je nastala u koprodukciji HNK Mostar i Matice hrvatske Mostar, a premijera je upriličena u subotu navečer u sklopu 17. po redu “Mostarskog proljeća” – Dana Matice hrvatske.
Nina Kleflin: Presretna sam!
Presretna sam, divan je bio prijam publike, glumci su igrali sjajno, možda i najbolje do sada. Puno nam je srce, znala sam da će mostarska publika to prepoznati i presretna sam zbog toga. Jedva smo čekali čuti reakciju publike i toliko nam je bilo drago nakon ovakvih reakcija publike…
Sanda Krgo Soldo: Drago mi je da smo ovaj tekst mogli iznijeti
Jako smo zadovoljni nakon premijere, obično publika ne reagira odmah ovako divno. Koncentracija je bila maksimalna, a onda veliko oduševljenje. Tekst je zaista predivan – dobitnik je nagrade Tony i ukratko rečeno – to je nešto što je svjetskog glasa, kalibra i vrijednosti i drago mi je da smo taj tekst mogli iznijeti i na zadovoljstvo publike i na zadovoljstvo ljudi iz struke. Zaista smo sretni!
Jelena Kordić Kuret: Gorko-sladak osjećaj
Jako sam zadovoljna. Tempo rada je bio luđački, ogroman materijal koji smo morali svladati u kratkom vremenu. Nina Kleflin je došla s prekrasnim tekstom, s prekrasnim konceptom, uživali smo u radu. Ono što sam najviše očekivala, to se ostvarilo – Ninina energija, jer smo s njom već radili i najveća sreća nam je bila što se ona vratila ovdje. Moj osjećaj trenutačno je kao što je i sama predstava: gorko-sladak; sladak jer se napokon možemo odmoriti, a i gorčina jer ovako divan proces završava, a divan je bio zaista zahvaljujući Nini Kleflin.
Ekipa predstave
Mostarska praizvedba ovog komada je prvo uprizorenje ovog teksta na hrvatskom jeziku, ali i njegova regionalna praizvedba. Prijevod teksta je uradio Ivan Mokrović. Izbor glazbe potpisuje Robert Torre, Nina Kelflin uz režiju potpisuje i scenografiju i kostimografiju, savjetnik za scenografiju je Osman Arslanagić, a savjetnica za kostimografiju Marija Šarić Ban.
Andrijana Copf / Dnevni list
