ŠIROKI BRIJEG – (U spomen na mog oca Stanka Marušića rođ.22.12.1929 godine a koji je umro 01.03.2013 godine) živog svjedoka ove priče.
“Kad ne bude više mene sačuvaj bar uspomene, zbog svih onih nesretnih, ranih devedestih, da se ne zaborave rane devedesete”… stihovi su meni izuzetno drage Hrvatske domoljubne pjesme u izvedbi pjevača Ivice Pepelka.
Ima jedan franjevački samostan poznat u cijelom svijetu na brijegu iznad istoimenog grada Širokog Brijega. Samostan koji na tom brijegu gordo stoji više od stoljeća i prkosi neveri, nevolji i svijetu. Svijetu u kojem vlada vrlo malo ljubavi zahvaljujući onima koji je ubijaju.
Zbog jednog dječaka kudrave plave kose i očiju tada, sada već pokojnog mi oca imam zavjet, pa čak i obvezu kroz ovu priču koliko mi to moje intelektualne i ljudske mogućnosti dopuštaju ispričati njegovo svjedočanstvo o 07.02.1945 godine, svima poznatom danu ubojstva naših franjevaca u franjevačkom samostanu na Širokom Brijegu.
Ova priča zasnovana je na istinitim događajima zabilježenim na CD i pisanom svjedočanstvu mog pok. oca a likovi i imena biti će produkt moje slobodne pisane riječi.
Bio je 07.02.1945 godine.Cijeli dan teška artriljerija i partizansko topništvo tuklo je po franjevačkom samostanu i njegovoj bližoj i daljoj okolici. Dva su tenka bila raspoređena lijevo i desno od naše male obiteljske kuće u dvije rupčage ostale kao spomen na paljenje klačine (mjesto gdje se palio živi kreč).
“Daj probojac,probojac”vikali su partizani oko tenka, tražeći od tenkista stavljanje granate koja ruši građevine, a bila je namjenjena rušenju zvonika samostana. Na tisuće granata je bilo ispaljeno iz tih tenkova s namjerom rušenja zvonika. Nisu uspjeli.
Ispred konvikta u kojemu su boravile Švabe (Nijemci) bili su njihovi mitraljezi koji su nemilice pucali po partizanima. Bilo je mrtvih na obje strane. Ja i moji ukućani sa zebnjom smo promatrali taj rat koji je bijesnio pred našim očima. Tih dana mi mladi spavali smo noću u konviktu dok su naši stari ostajali kući iako su im životi bili ugroženi, jer nikada se nije znalo kada će nekome od partizana pasti na pamet zbog svog poginulog suborca tražiti nadoknadu ubijanjem naših bližnjih.
Cijeli dan je bjesnio taj sukob. Popodne je do nas dopro glas kako su partizani osvojili samostan pobivši pri tom naših 12 franjevaca, vjeroučitelja. Među njima su bili i moji vjeroučitelji, te svi drugi franjevci koje sam osobno poznavao s naših pričesti, vjenčanja, sahrana i drugih prigoda. U narod se uvukla tjeskoba. Moja majke je plakala i molila cijelu večer, Otac je šutio pušeći.
Došlo je jutro 08.02.1945 godine. Ja, moj brat Ljubo, moja dvojica prijatelja Zdenko i Jozo sa zebnjom u srcu smo krenuli kroz šumu zvanu Draga k našoj crkvi i samostanu. Bilo je prohladno jutro. Inje je steglo zemlju. Pod našim batama (gumena obuća) crvčala je zemlja kao i naša srca u zebnji, što ćemo zateći, što ćemo vidjeti Bože moj. Hoće li nas itko vidjeti ili hoće li itko zapucati na nas. Šumu smo prešli za nekoliko minuta. Ostao nam je teži zadatak. Prijeći livadu zvanu Bakamuša, doći do franjevačke bašte, i pčelinjaka odmah ispod crkve i vidjeti nešto.
Iz franjevačke bašte vidjeli smo dim kako se poput zlokobne zmije diže u nebesa. Srce je bilo jače od razuma. Livadu smo čini mi se u nekoliko koraka pretrčali. Došavši do fratarske bašte u nosnicama smo osjetili paljevinu i garež. Ispred ulaza u jedno sklonište u bašti stajala je skupina žena sa svijećama i krunicama u rukama koje su molile plačući. Neke su to činile glasno a neke tiho. Došli smo do ulaza i vidjeli sliku koja ostaje zauvijek i to ne u očima već u srcu.
Na ulazu u sklonište koje su žene odvalile rukama bilo je neko granje i grede,ležao je mrtav domobran, dok su naši franjevci bili u skloništu nabacani po dvojica, jedan na drugoga, izgorenih habeta, ispucane kože i noktiju. Po gredama koje su čuvale sklonište od urušavanja bilo je mnoštvo gelera koje su partizani ispucali ubijajući naše fratre, a vjerovatno su u sklonište ubacili i poneku bombu kašikaru kako bi prikrili svojn zločin nemilosrdne i beskurpulozne egzekucije nevinih fratara.
Odjednom se začula škripa nekog kamiona ispred naše crkve gore. Po nečijoj dojavi partizani su saznali kako se netko nalazi ispred skloništa te su potrčali prema skloništu. Ja, moj brat i prijatelji čim smo začuli škripu kočnica pojurili smo kroz baštu prema livadi Bakamuša koja je bila široka kojih stotinjak metara s namjerom pobjeći glavom bez obzira. Znali smo kako su u pitanju naši životi. Trčali smo bez daha i bez duše.
Ja sam tada imao 15 (petnaest) godina i bio sam relativno brz, no tada se dogodilo nešto što nikada sebi nisam mogao objasniti i što mi se nikda nije dogodilo a bilo je slijedeće:
Trčeći sam padao na koljena svakih pet metara na zemlju ne znajući razloga tome. Strah u meni je bio toliko jak da su mi noge same od sebe klecale. Svo vrijeme sam očekivao partizanski metak u svojim leđima koji će me poput vrućeg olova prikovati za zemlju. Razmišljao sam u tim trenucima hoće li me boljeti? Hoću li odmah biti mrtav ili ću čekati drugi metak od njihove ruke. Kakav je to osjećaj biti pogođen i ubijen? Što ako me sustignu i padnem u njihove ruke? Sve su mi te misli prolazile kroz glavu dok sam promatrao šumu ispred sebe koja mi se u tim trenucima činila sve dalja.Nikako bliža.
Na moju sreću ni moj brat i prijatelji nisu bili daleko odmakli od mene jer sam ja i pored svog hendikepa klecanja koljena i padanja na travu bio blizu njih. Kad smo se konačno dočepali one šume bacili smo pogled prema samostanu gdje smo vidjeli kako partizani udarcima kundaka o leđa onih žena njih utjeravaju u kamione s ceradama. Niti jednu od tih žena nisam poznavao. Kasnije sam iz razgovora s ukućanima saznao kako su te žene bile iz grada Lištice,danas Širokog Brijega, Partizani su ih tada odveli na “informativni” razgovor a svi znamo kako su završavali ti “informativni” razgovori pa i taj.
Vraćajući se našim kućama nekih pedesetak metara dalje vidjeli smo kako partizani vode dvojicu folkdojčera, Švaba, koji su na grudima imali hrvatski grb a tečno su govorili hrvatskim jezikom i odvedoše ih u jedan vrt zvani Vinograd, gdje je naš susjed imao vinovu lozu, te nam izmakoše iz vida. Čuli smo zapomaganje i molitvu tih ljudi dok oni nisu ušutjeli. Nakon toga smo čuli eksplozije dvije ručne bombe. Mi smo se u međuvremenu skrili kako nas partizani ne bi opazili, te smo nakon dvadesetak minuta otišli do tog vrta i vidjeli te folkdojčere kako leže mrtvi na zemlji.Obojica su bili zaklani a ručne bombe su bile bačene među njih da ne bi netko vidio pravu istinu.
Zbog tog događaja a moguće i prethodnih trauma ja sam dobio visoki krvni tlak koji me cijelog života pratio. Dok smo ja i brat pripovjedali našim roditeljima što smo vidjeli majka nas je nekoliko puta pitala: “Jeli vas netko vidio? Je li vas mogao netko vidjeti”? MI smo joj rekli kako nije, iako ni ja ni brat nismo bili u to sigurni. Jedino što me je tješilo bila je činjenica da nitko za nama nije pucao dok smo preko one livade bježali našim kućama. Postojala je velika mogućnost kako nas nitko od partizana nije mogao vidjeti zbog voćaka iz fratarskog vrta ali i njihovom zaokupljenošću ženama.No, računao sam sve da netko i dođe pitati za nas za živu glavu neću priznati kako sam to bio ja ili netko iz naše skupine.
Linija obrane Nijemaca protezala se lijevo i desno od crkve, samostana i Gimnazije, kojih dvjestotinjak metara, nikako ispod crkve, sa zvonika ili nešto k tome slično, jer to govorim istine radi jer sam kasnije služeći JNA slušao priče oficira koji su govorili kako su Švabe na partizane pucali sa zvonika naše crkve, pa čak kako su fratri sa zvonika naše crkve prosipali vrelo ulje na njih a nitko od nas nije imao jestivog ulja ni za sebe.
Godine su prolazile. Dječak plave kudrave kose i plaavih očiju dobio je djecu. Njegov sin, sada autor ovih redaka često je slušao priče svog oca sjedeću njegovu naručju ili njegovoj blizini. Pamtio je detalje. Osluškivao je svoje srce, srce dječaka i uspoređivao ga sa srcem dječaka oca.
Slušao je kako se postaje franjevac. Postati franjevac ne znači otići u franjevce po zanatu već slušajući glas koji ne dolazi odozdo već odozgo. Glas koji ga uči služiti drugima a ne sebi. Slušao je priče u kojima je opisivao svoje vjeroučitelje koje je vidio kako leže ubijeni po dvojica. Sjećao se njihovih očiju a to ga se najviše dojmilo.
Pričao mi je moj otac kako je on oduvijek i kao dječak a poglavito kao čovjek vidio u tim očima sve. Jer oči su zrcala duše. U tim očima, govorio mi je otac vidi se tajna poziva franjevačkog. Njihov život, njihova djela su kao grm koji gori a ne sagorijeva. Rađali su se nama. Živjeli su s nama i umirali s nama, a vjeru svoju nisu dali.
Pričao mi je otac mnogo godina kasnije kako su partizani kad su upali u samostan jednog starog franjevca vjeroučitelja natjerali da uzme drveno raspelo u ruke i da ga pogazi kako ga ne bi ubili. On je stajao s tim raspelom u rukama, i odjednom se sa suzama spustio na zemlju, legao po njemu i rekao:
“Isuse moj nikada te neću pogaziti”
Dobio je udarac bajonetom u leđa a njegova blagoslovljena krv je počela kapati na dasku tog raspela, i ta se krv posvećena još uvijek čuva na tom raspelu kao znak ljubavi prema Bogu u našem samostanu. Njihovim ubojstvom mislili su partizani biti će ubijeno i sjeme koje je prije 1945 godina zasijao sam Isus Krist.
Partizani su mislili kako su u pravu a i danas njihovi sljedbenici misle isto. Ubićemo njihove franjevce, vjeroučitelje, pa ćemo time ubiti i vjeru njihova naroda. No, sada se vraćam na evanđelje Svetog Mateja s početka ove priče:
“Ti si Petar (stijena) i na toj stijeni izgradit ću crkvu svoju i Vrata pakla neće je nadvladati”
Godine su prolazile a ta stijena je ostala nesavladana iako su partizani i 1947 godine pokušali zatrti to sjeme samostana na Širokom Brijegu kada su stukli ploču nad samostanskim vratima koja je govorila kada su fratri došli na Široki Brijeg, te su usput spalili sve preostale knjige koje su se mogle naći u samostanskom zdanju, uključujući i župne matice.
No,uzalud,Petar(stijena)stoji i prkosi vratima pakla i prkosiće zauvijek.”Sve će uminuti i sunce i mjesec, i nebo i zvijezde ali moje riječi nikada neće uminuti” rekao je Isus.
Ovaj dječak danas, također otac još uvijek razmišlja o svjedočanstvu svog oca, tada dječaka. Kako su se osjećali naši fratri kada su vođeni na stratište? Jeli ih bilo strah jer i oni su ljudi od krvi i mesa?Da li se u onim blagim i poniznim očima mirnog Agnus Deia zrcalila nada? Da li je ijedan od njih pomišljao kao jedan Svetac:
“Ako sam određen da dam život za tebe Gospodine, onda sam nagrađen”
Ponekad me obuzme takav bijes kao da ću eksplodirati dok razmišljam. Kakvi su to ljudi koji ubijaju ljude koji ljube i cijeli život su zavjetovali ljubavi prema drugima? Kako bih se smirio obvezatno uzmem Bibliju u ruke i čitam dok ne dođem do Psalma Isusove muke u Getsemanskom vrtu:
“Nek me mine ova čaša ali nek ne bude volja moja već volja Tvoja moj Gospodine”
Svi odlazimo prolazeći kroz ovo postojanje ovozemaljskog života. Ali ono što ostaje je trajno i neuništivo sjeme koje je Božjom rukom posijano. I gdje god ono padne rađa plodovima. Naša crkva i samostan i dan danas stoje na istom mjestu na kojem su stajali i davne 1945. Od tada pa do dana današnjeg prolazile su generacije i generacije franjevaca koje su naslijedile sve ono što su im u nasljedstvo ostavili njihovi prethodnici, naši mučenici.
Ništa nije zaboravljeno. Ništa nije izgubljeno. Zvona naše crkve i dalje zvone i zvoniće. Da se ne zaborave………
Vlado Marušić / SirokiBrijeg.info
