Svaki put kad se čovjek nađe u prostoru poput humačkoga samostana, ne može, a ne diviti se skladu građevine, njezinoj eleganciji i ljepoti. Čitamo na pročelju samostanskoga zdanja godinu i datum – 4. travnja 1867., na staroj crkvi tik uz njega u međuvremenu je izgrađena nova godine 1870. Kako su ti ljudi gradili i radili imajući u vidu prilike i vremena? Nije to jedino pitanje, dok čekamo gvardijana Darija Dodiga osluškujemo tišinu prostora. Baš tako – tišinu prostora. Poetski mir! Raznolika vegetacija, od pitomih maslina, preko kršu omiljenih košćela, libanonskih cedrova, platana, pa čak i invazivnih bagrema…, sve se tu sastalo u jedan sklad. Tišinu povremeno remeti samo cvrkut ptičica, u poslu “pričaju” na njima znanom jeziku.
Bogata kolekcija
Samostan sv. Ante na Humcu nije mjesto iz stereotipa – teška vrata, kapije ili, ne daj Bože, visoki zidovi i slično. Humački samostan je posve drugačiji, potpuno otvoren, tih i pitom. U njega se može doći i iz njega otići u svako doba dana i noći. Djeluje kao sastavnica proširenog Ljubuškog koji se s nekadašnjih prostora, s Buturovice i ispod nje, raširio sve do samostana. Ne zna se tko je koga prigrlio – grad samostan ili samostan grad. Razmišljanje prekida gvardijan fra Dario Dodig. Imali smo više pitanja, a postavili jedno, ostala su postala izlišna kada je fra Dario Dodig uzeo riječ. Stotinu i pedeset godina Samostana sv. Ante na Humcu priča teče:
– Postojao je samostan u Ljubuškom prije ovoga, u srednjem vijeku, srušen je u turskim osvajanjima. Tek pri kraju tog razdoblja moglo se pristupiti gradnji novoga samostana. Fratri su se nastanili na ovom brežuljku pored Ljubuškog, izgradili ovaj prelijepi samostan, prelijepe građevine iako mi ne živimo samo od građevina. Iz ovog samostana potekle su značajne, prije svega religiozne, a onda kulturne i druge inicijative i djelatnosti. Zapravo je u to vrijeme fratar bio sve i sve! Bio je i liječnik i učitelj i profesor i odgojitelj, ono što je vidio po svijetu studirajući, to je donosio u svoj rodni kraj. Ja bih istaknuo neke od samostanskih posebnosti. Prvo, glavni oltar u staroj crkvi iz 1725. godine. To je najstariji oltar u Hercegovini koji su fratri donijeli iz Zagreba, iz franjevačke crkve na Kaptolu. Dopremljen je 1900., a prije nekoliko godina potpuno je obnovljen. Sigurno je najvažnija i najveća svetinja za nas. Bilo je uz njega još oltara, pokrajnjih, koji su u prošlom stoljeću zbog siromaštva našeg naroda u Hercegovini podijeljeni pojedinim župama – Rasno, Ružići i Kongora. Ti su oltari i danas u funkciji. Drugo što bih istaknuo je Franjevački muzej koji je utemeljen 1884. godine. Utemeljio ga je fra Anđeo Nuić, jedan veliki fratar, vizionar. Taj muzej nam je posebno značajan zbog Humačke ploče koja nam govori o pismenosti našega naroda, a eksponati se protežu od 14. stoljeća prije Krista do 11. stoljeća poslije Krista. Treća znamenitost je zbirka umjetnina “Majka” koju je utemeljio prof. dr. fra Ljudevit Rupčić skupljajući umjetnine o temi majke, a zatim izdao jednu knjižicu koja prelijepo govori o majci. U galeriji imamo 450 eksponata i još toliko neizloženih. Nažalost, nemamo prikladan prostor kako bismo javnosti mogli izložiti to kulturno blago. Četvrto, naša knjižnica, koja ima negdje oko 25.000 primjeraka knjiga, čuva značajne vrijedne knjige, od inkunabula, pravopisa, prvih tiskanih knjiga, do ostaloga. Tu valja spomenuti i djela fra Lovre Šitovića Ljubušaka koji je izdao prvu gramatiku. Peta značajka je Dom sv. Ante koji je, nažalost, u jako lošem stanju, a koji je napravio fra Rudo Mikulić. Tu su djelovali Limena glazba, HKUD “Sv. Ante”, pjevačko društvo… Nadamo se kako ćemo, uz pomoć dobrih ljudi, pristupiti obnovi kako bi ta zgrada, ali ne samo zgrada nego i glazba koja oplemenjuje ljudsku dušu, funkcionirale i doprinosile cijelom ovom kraju. Evo, osim nabrojenoga, kulturnog, naša primarna zadaća je pastoralno djelovanje, odnosno duhovna pomoć hrvatskom katoličkom puku. Naša župa je doista velika, ima deset područnih crkava, 13.500 vjernika za koje treba skrbiti. Posebno valja istaknuti Humac kao središte za cijelu Hercegovinu, ali i šire, gdje se okuplja veliki broj vjernika za trinaest utoraka sv. Anti, devetnicu i sami blagdan.
Sedmo, naš samostan posebno je još značajan po tome što se u njemu nalazi novicijat gdje mladići koji se odluče biti fratri uče prve franjevačke korake. To je škola franjevaca, tako da svaki fratar mora proći kroz Humac tijekom svoje duhovne izgradnje, a isto tako, brojni stariji fratri izabiru Humac za svoje staračke dane. Zašto – zbog njegove prirodne ljepote, širine, mira, tišine koju samo Humac daje. Trenutačno u samostanu imamo dvadeset fratara, pet novaka i tri časne sestre. Svake nedjelje imamo šesnaest svetih misa. Uz spomenutu staru crkvu, valja istaknuti novu započetu 80-ih godina prošlog stoljeća, u kojoj se odvija sva liturgija za narod i koja može primiti veći broj vjernika. Ona je novija građevina u obliku šatora.
Novina za obljetnicu
Uz Muzej o kojem sam već govorio, ovih dana završavamo i lapidarij – kamene starine, zapravo dio muzeja koji ćemo ponuditi posjetiteljima. Nije to sve. Gvardijan fra Dario Dodig otkriva još neke značajke koje “skrivaju” uvijek otvorene samostanske “kapije”. Jedna od njih je i godišnjak “Kršni zavičaj”. Dok Samostan ove godine obilježava 150. obljetnicu, “Kršni zavičaj” će doživjeti svoj pedeseti broj. Uz 150 godina Samostana jedna zanimljiva novina koja će posebice obradovati posjetitelje koji Samostan sv. Ante na Humcu posjećuju sa strane je popratni objekt Lirio. Fra Dario otkriva i značenje naziva: – Lirio na portugalskom znači ljiljan, a s obzirom na to da je sv. Ante Portugalac, potrebu da se molimo za dar čistoće, napose u iskušenjima, u tom smo značenju istaknuli upravo taj naziv. Podsjećamo, ljiljan podsjeća na čistoću koju je posjedovao sv. Ante i potrebu da se molimo za dar čistoće, napose u iskušenjima. Uglavnom, posjetiteljima su na raspolaganju prostrani toalet, kafeterija i suvenirnica. Vjernici, turisti, znatiželjnici mogu se osvježiti, kupiti suvenir, odmoriti se… Odlazeći bacamo pogled na sklad zdanja i prirode, uz konstataciju – 150 ljeta nije mala stvar!
Dušan Musa / Vecernji.ba
